Gordost, to im je druga priroda, živa sila koja ih kroz cio život prati i pokreće i udara im vidan znak po kojem se razlikuju od ostalog svijeta, pisao je Ivo Andrić o svojim sugrađanima…

Piše: Adisa Bečiragić

Čujete li rečenicu „Ma to ni Rakiđija ne bi sastavio“, budite sigurni da ju je izgovorio stanovnik grada u kojem je stolovalo 77 vezira. Ulicama i kaldrmama Travnika, grada u centralnoj Bosni, ušuškanog u krilu Vlašića, hodila su neka od najpoznatijih imena u našoj zemlji. I to Travničani neće propustiti da vam kažu. 

I ne, nije Ivo Andrić jedini na kojeg će se „pozvati“. Usudit će se pa reći da je Andrić možda najpoznatiji, ali da nije najvažniji. I možda su apsolutno u pravu.

Trener svih trenera 

Spomenuti Rakiđija (Antun Rakigjija), rođeni je Dubrovčanin, ali će stariji Travničani reći da je bio prvo njihov, pa tek onda od „tamo nekih“ Dubrovčana. Omiljeni doktor došao je u Travnik 1954. godine po završetku studija medicine. Prepoznavši njegov kvalitet, rukovoditelji bolnice šalju ga na specijalizaciju u Zagreb, odakle se pet godina kasnije vratio u Travnik gdje je u dva navrata radio ukupno 12 godina, vodeći prvo hirurški odjel, a potom i bolnicu. Zavičajni muzej čuva kolekciju predmeta koja mu je pripadala. 

Reći će vam i da je njihov Miroslav Ćiro Blažević, trener svih trenera koji je u svojoj blistavoj karijeri vodio čak četiri reprezentacije (bosanskohercegovačku, hrvatsku, švicarsku i iransku), kao i kineski olimpijski tim.  

Reći će i da je Bečka opera počasnom članicom 1971. godine proglasila u njihovom gradu rođenu, od oca Varaždinca i majke Austrijanke, opernu pjevačicu i glumicu Srebrenku Senu Jurinec. 

Jedna Lejla je malo

Reći će vam da je decenijama prije nego je Hari Varešanović sa svojom Lejlom na Eurosongu osvojio najbolje mjesto za našu zemlju ikad,  na Eurosong sa svojom Lejlom otišao njihov Seid Memić Vajta, gdje je predstavljao bivšu državu. 

Reći će i da imaju svjetsku prvakinju u argentinskom plesu. Njihova je sugrađanka Valentina Vavra osvojila ovu titulu u Varšavi 2018. godine. 

Reći će vam da je ovdje rođen Derviš Korkut, bibliotekar i orijentalista, kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu, čovjek koji je s direktorom Muzeja, hrvatskim arheologom Jozom Petrovićem, sakrio i sačuvao najvredniju jevrejsku knjigu, čuvenu Hagadu. 

Posebno će se pohvaliti da su vezirske grudi iznjedrile i „mamu“ najčuvenijeg začina na prostorima bivše Jugoslavije, pa i Evrope. Čuvena Vegeta izum je, u Docu kod Travnika rođene, profesorice fizike i hemije Zlate Bartl. U kuharskoj emisiji koju je osamdesetih godina prošloga vijeka vodio Oliver Mlakar, većina recepata završavala je sa „i za kraj dodajte žličicu Vegete“. Ostalo je historija.  

Priče za posebne uši 

Gordost, to im je druga priroda, živa sila koja ih kroz cio život prati i pokreće i udara im vidan znak po kojem se razlikuju od ostalog svijeta, pisao je nobelovac Ivo Andrić o svojim sugrađanima. Danas je njegova rodna kuća muzej koji trebate posjetiti.

Od Travničana je bio i nedavno preminuli Josip Pejaković, glumački bard kojem je Travnik uvijek bio u srcu, a Bosna na srcu. Njihovi su i Larisa Cerić i Vjeko Kramer i Nikša Bratoš i Oliver Frljić. Reći će i da se profesor Besim Spahić po nacionalnosti izjašnjava – kao Travničanin. 

Reći će i da ne znate Bosnu, ako niste prošli pored Šarene džamije, popili kafu uz Plavu vodu i čuli ezane i crkvena zvona kako se odbijaju o Vlašić.

Reći će i da se historija ovdje ne uči iz knjiga, nego iz ožiljaka na srcima i bora na licima starih ljudi. Reći će i da sahat-kule, mlinovi i dućani pričaju najljepše priče, ali da za njih treba imati uho. 

I sir i ćevapi

Pohvalit će se Elči Ibrahim-pašinom medresom, jednom od najstarijih u BiH, gdje su učili ljudi koji su potom učili druge. Reći će da se ovdje rađaju i ljudi koji ne pišu knjige, ne glume u filmovima, ali čine čuda – ljekari koji ne napuštaju bolnicu ni kad je radno vrijeme gotovo, pekari koji dijele hljeb onima koji nemaju i profesori koji predaju s jednakim žarom i na početku karijere i pred penziju.

Pohvalit će se i Vlašićem, koji ljeti miriše na hajdučku travu, a zimi bruji od skijaških žičara i dječijeg smijeha. Čuveni vlašićki sir nije dio gastro turističke ponude, već gastronomska navika. Reći će i da su njihovi ćevapi odavno u rangu sa sarajevskim i banjalučkim. 

Reći će da ljepota grada nije u fasadama, već u mahalama gdje svako zna ime svakog djeteta. 

Travnik, reći će, nije grad kroz koji se samo prolazi – on ostane pod kožom, u jeziku i u načinu na koji izgovaraš „Ma to ni Rakiđija ne bi sastavio“.