Iza njega su mnoge Ironman trke širom svijeta, ekstremni triatloni, ali ništa od toga se ne može porediti s fizičkom i psihičkom snagom za uspon na Mont Everest, koji čovjeka uči o njegovoj prolaznosti i ništavilu.

Razgovarala: Elma Zećo
Foto: Privatni album
Tomislav Cvitanušić jedan je od najpozitivnijih ljudi u BiH. Za njega vežemo samo uspješne priče, veliki ponos i dobru energiju, koju širi otkako smo ga počeli pratiti kao triatlonca i alpinistu.
A sada se našao na Mont Everestu. U boravištu snjegova dočekao je 52. rođendan i uprkos izazovima teškog podviga, ostajao pozitivan, bio strpljiv i vjerovao. Nije to bio samo uspon na krov svijeta, nego i osvajanje samog sebe.
Strah je normalno osjećati
Ekspedicija na Himalaje trajala je 58 dana, a onda ste se našli na vrhu. Koje osjećaje, misli i slike ćete zavijek nositi sa sobom?
– Na vrhu je preovladavao osjećaj prolaznosti i svjesnost o tome koliko smo mali u odnosu na prirodu. Kažu da su Himalaji stari više od 60 miliona godina, a ljudski život, koji traje u najboljem slučaju 100 godina, u usporedbi s tim je kao jedan treptaj oka. Slika koju ću nositi sa sobom s krova svijeta je pogled, privilegija koju je mali broj ljudi imao priliku dobiti.
S čim biste mogli napraviti poređenje uspona na Mont Everest?
– Mt. Everest se penje više srcem, a manje mišićima. Završio sam mnoge Ironman trke širom svijeta, uključujući i ekstremne triatlone, ali ništa od toga se ne može porediti s penjanjem na Everest, kako u fizičkom, tako i u smislu psihološkog pritiska na penjača.
Koliko dugo ste se mogli zadržati na vrhu?
– Zadržavanje na vrhu je kratko iz više razloga: zbog vjetra, niske temperature, malog prostora, te količine kisika u boci potrebnog za povratak u jurišni kamp. Vjetar stalno puše, tako da je malo zahtjevnije ovjekovječiti trenutak sa zastavom, ali uspjeli smo napraviti fotografiju i sretan sam zbog toga.
Ovogodišnji uspon na Himalaje bio je najteži u historiji zbog broja ljudskih žrtava. Jeste li Vi i u jednom trenutku strahovali za svoj život?
– Jesam. Sasvim je normalno osjećati strah, jer nam to može pomoći da u nekim situacijama donesemo ispravne odluke. Strah je bio prisutan, ali nikada u toj mjeri da ovlada mojim postupcima i rasuđivanjem.
Molitva za sretan povratak

Ekspedicija počinje blagoslovom lame. Koje Vam je riječi uputio?
– Lama je obavio Puja ceremoniju, svojevrsnu molitvu da nas planina pusti u svoje okrilje i da se vratimo živi i zdravi. Kratko smo porazgovarali, njegova smirenost i blagi pogled su vrijedili mnogo više od bilo kakvih riječi.
Koliko ste stvari mogli ponijeti sa sobom?
– Na završnom usponu se nosi samo najpotrebnije, osnovna oprema, rezervne rukavice, nešto malo hrane, termos boce za vodu, te se ostavi prostor u ruksaku za bocu s kisikom.
Vaša pratnja sve vrijeme bio je Vaš šerpa koji Vam je postao poput familije. U čemu Vam je bio najveći oslonac?
– Na vrh ne trebamo ići sami, timovi pobjeđuju prvenstva, pojednici poneku utakmicu. Phurba i ja smo se odlično slagali. I jednom i drugom bilo je lakše kada znamo da je tu penjački partner, koji će priteći u pomoć ako zatreba.
Vama je dodijeljena uloga tim lidera. Kako ste funkcionisali u timu?
– Uloga tim lidera je više formalna nego što sam imao obaveze prema članovima tima, jer svi smo mi imali svog šerpu, penjačkog partnera, tako da sam bio jednak sa svima u timu i nije bilo potrebe da se drugačije postavim. Sve su to prekaljeni alpinisti i sposobni penjači s velikim iskustvom. Odlično smo se slagali. Timski duh nas je krasio na ovoj ekspediciji.
Koji Vam je bio najljepši trenutak?
– Osim izlaska na vrh, bio sam dirnut kada su mi u baznom kampu napravili tortu i iznenadili me za moj rođendan.
A najkritičniji?
– U jednom trenutku našli smo se u situaciji opasnoj po život. Na Južnom sedlu, na visini od 7950m, zbog olujnog vjetra proveli smo 26 sati u šatoru – nas petero u šatoru za dvije osobe. Sve se to dešava na izuzetno niskoj temperaturi i vjetru koji je bio toliko jak da sam mislio da će nam uništiti šator.
Gdje ste pronalazili motivaciju da ne odustanete?
– U malim stvarima, bodreći sam sebe, u porukama koje sam dobijao u baznom kampu, u osjećaju ponosa da imam priliku da iz Bosne i Hercegovine izađem na vrh svijeta…
Putovanje koje mijenja čovjeka

Izgubili ste 14 kilograma tokom uspona, jer se na velikim visinama gubi apetit. Šta Vam je najviše prijalo od hrane i pića?
– Na toj visini ne postoji ništa što vam prija. Trudite se jesti na silu, a to je, ipak, malo u odnosu na potrebe organizma i svakodnevne naporne aktivnosti.
Jeste li sanjali dok ste spavali na Himalajima?
– Iskreno, ne sjećam se. Spavanje se odvijalo kao u nekim intervalima, a još uz to su se stalno čuli zvuci lavina koji bi po nekoliko puta noću budili penjače u baznom kampu, poput nekog podsjetnika da ne zaboravimo gdje smo došli.
Koliko su žene zastupljene u ekspedicijama na Mont Everest?
– Žene još uvijek vode u statistici u odnosu na muškarce kada se govori o uspješnosti uspona na Everest. Žene su snažne, uporne i posvećene, i to je razlog zašto su uspješnije.
Osjećate li da ste se promijenili?
– Ako odete na Everest, a ne promijenite se barem malo nabolje, mislim da je putovanje bilo uzalud. Kultura Nepalaca, njihova ljubaznost i srdačnost vas ostave bez daha i bez teksta. Volio bih da smo i mi na Balkanu malo ljubazniji i tolerantniji jedni prema drugima, kao što su to Nepalci i Šerpe.
Egida
26 sati u šatoru
“U jednom trenutku našli smo se u situaciji opasnoj po život. Na Južnom sedlu, na visini od 7950m, zbog olujnog vjetra proveli smo 26 sati u šatoru – nas petero u šatoru za dvije osobe”
Egida
Snaga žene
“Žene još uvijek vode u statistici u odnosu na muškarce kada se govori o uspješnosti uspona na Everest”
“Anyone looking for a goal will remain empty when it will be reached, but whoever finds a way, will always carry the goal inside.”
Nejc Zaplotnik, The Path











