Korištenje javnih kupatila (ili hamama) bilo je jako rašireno u doba otomanske vladavine. Kako je Bosna i Hercegovina bila dio Osmanlijskog carstva, hamami su postali sastavni dio arhitekture naših gradova. Značaj im je višestruk, kako sa zdravstvene strane tako i kao važna tačka socijalnog okupljanja i mjesto za ritualna kupanja.
Hamam u Istanbulu
Kupanje u hamamu je bilo dio obreda i dio užitka. Osoba koja se kupa u hamamu prvo ide u prostoriju (saunu) koja se neprestano zagrijava toplim suhim zrakom. U ovim sobama počinje dio kupanja gdje usljed toplote dolazi do znojenja i čišćenja organizma. Nakon preznojavanja slijedi kupanje hladnom vodom i masaža, te odlazak u sobu za hlađenje i relaksaciju.
Tursko kupatilo u Mostaru, kod džamije Tabačice i Tabhane (u kojoj se obrađivala koža) izgrađeno je krajem XVI i početkom XVII vijeka u klasičnom otomanskom stilu. To je jedino tursko kupatilo Mostara sačuvano do danas, a i jedno od malobrojnih sačuvanih u cijeloj Hercegovini.
Hamam u Mostaru
Hamam se sastoji iz jedne centralne prostorije sa pretsobljem, prostora u sredini (tepidarium) i mjesta za kupanje, koje se naziva calidarium. Ova vrsta objekata nastala je čisto za javnu upotrebu, bez ijednog znaka bogatstva: vanjski zidovi obično nemaju nikakve ukrase, a u blizini turskog kupatila obično se nalazi džamija, medresa ili javna kuhinja. Ćejvan-begov hamam nema prozore i karakterizira ga krov sa kupolama, sve za zaštitu intimnosti korisnika. Krajem otomanskog perioda, kupatilo je zatvoreno, a obnovljeno je u toku rekonstrukcije historijske jezgre grada uz pomoć vlada Republike Francuske i Republike Turske. Danas je ovaj objekat u službi javnih i kulturnih manifestacija.
Pripremila Elvira Leka, Furaj.ba
