Jedinstvo u različitosti rijedak je bosanski atribut, dragocjenost kakva se malo gdje drugdje susreće. Ta se harmonija suživota najljepše ogleda u našim mahalama, mjestima gdje se prepliću različiti svjetonazori i vjere. Jedna priča iz mog djetinjstva u Prozoru možda će najbolje dočarati svu raskoš te ljudske šarolikosti.
Djeca u mahali su obilježavala Uskrs na poseban način. Prva stanica na putu čestitanja bila je ispred prozora tete Mare, koja je svakog uskršnjeg jutra čekala djecu s košarom punom šarenih jaja. Mi bismo uzvikivali: „Sretan Uskrs, teta Maro!“, a ona bi nam s osmijehom dijelila jaja. Neki od nas bili su „lukavi“, pa bi po dva-tri puta čestitali teta Mari kako bi dobili više.
Nakon nje, odlazili bismo kucati na druga vrata za koja smo znali da ćemo također dobiti šareno jaje. Poslije uspješnog „lova“, igrali bismo se kucajući jaje o jaje. Gubio bi onaj čije bi jaje puklo, a onda bismo ih jeli sve dok nas trbuh ne bi zabolio. Ovakve aktivnosti bile su više od igre; bile su način povezivanja djece bez obzira na njihovu vjeru. O etničkim razlikama tada nije bilo ni govora.
Slično je bilo i s obilježavanjem Bajrama. Nakon klanjanja Bajram-namaza u džamiji, sva djeca iz mahale pridružila bi se muslimanskoj djeci te bi zajedno išli od vrata do vrata, čestitajući domaćinima Bajram. Tada smo dobivali kolače ili sitni novac (bajramluk). Opet, nakon toliko prikupljenih slastica, zajedno smo ih jeli dok „stomak ne bi puknuo“. Ovi trenuci stvarali su trajne uspomene i jačali veze među djecom, ali i našim obiteljima.
Jako interesantno bilo je i obilježavanje Đurđevdana ili Jurjeva, kako smo zvali taj dan, koji se također slavi u proljeće. Dan uoči Jurjeva pravili bismo trube od lijeskove kore, a onda navečer trubili skoro cijelu noć. Jednom prilikom je čak i policajac u glavnoj ulici bio strpljiv, pa nas je zamolio da odemo malo dalje, ali nam nije zabranio zabavu. Ovakve aktivnosti nisu bile samo izraz kulturnih običaja, već i dokaz da različitosti mogu koegzistirati u harmoniji.
Ovakva inkluzivnost nam nedostaje na Zapadu, gdje su vjerski blagdani često svedeni na marketing. Komercijalizacija potiskuje njihov stvarni značaj i duhovnost, što dovodi do gubitka prave svrhe tih proslava. U takvom okruženju, inkluzivnost i zajedništvo postaju sve važniji, ali i sve teže dostižni ciljevi. Stoga, iskustva iz bosanskih mahala mogu poslužiti kao inspiracija za jačanje zajednica na Zapadu, potičući ljude da se ponovno povežu na dubljoj, ljudskoj razini.
Jedinstvo u različitosti nije samo ideal, već i praksa koja zahtijeva svjesno djelovanje svih članova zajednice. Kroz zajedničke proslave i međusobno uvažavanje možemo graditi društvo otporno na podjele. Mahala u Prozoru bila je pravi primjer te inkluzivnosti; naša svakodnevica bila je ispunjena razumijevanjem, a blagdani su bili vrijeme kada se nudilo najbolje od sebe i sudjelovalo u radosti drugoga. Bilo je to vrijeme kada su zajednice zaista živjele zajedno, a ne jedni pored drugih.
Teta Mare više nema, ali ostalo je sjeme blagog naroda.
Autor: Siradj Duhan
Siradj Duhan,1962., završio je Mašinski fakultet u Banjoj Luci. Semestar studentske prakse pohađao je na Tehničkom univerzitetu u Eindhovenu, a postdiplomski studij iz raketne tehnike u Sarajevu. Sudski vještak za mašinstvo u Austriji.
Radio u vojnoj industriji „Slavko Rodić“ u Bugojnu, a 1990. godine preselio se u Beč, gdje je radio kao rukovodilac razvoja tehničkih postrojenja. Poslovnu karijeru je završio u firmi Schindler na razvoju pokretnih stepenica za metroe i aerodrome.
Inicijator je i pokretač mnogih projekata u bosanskoj dijaspori, uključujući osnivanje Bosanskog Akademskog Društva (BADA). Autor knjige “Pomirenje svjetova”.
