Ako vas zanima volontiranje u Africi na pravom ste mjestu. Na blogu riopricesaputovanja.com Banjalučanin Robert Dacešin, pisao je o svom volonterskom iskustvu i danima provedenim u sirotištu u gradu Aruša na sjeveru Tanzanije.
Piše: Robert Dacešin
Afrika je uvijek bila jedna od mojih želja. Tu želju je najviše rasplamsala, ko drugi do Maja Orihan, koja mi je pričala da je volontirala u nekom tamo sirotištu u Tanzaniji. Milan mi je neki dan pisao, da ako bi poželio da bude kao neko drugi u životu, da bi to bio ja. Mnogo me je dirnulo to. Ali, ako bi ja poželio da budem kao neko, to su on i Maja. Iznova se oduševljavam s oboma.
Međutim, sva ta njena priča o volontiranju, činila se tad galaksijama daleko. Robi, budi realan brate. Radiš od 8 do 4. Od ponedjeljka do petka. Imaš 18 dana godišnjeg. Gdje ćeš naći vrijeme za Afriku? Ali, nerijetko se desi da ti život uvijek iskroji stvari baš kako trebaju da se dese, samo ako si dovoljno strpljiv, te je tako splet nekih slučajnih okolnosti, doveo do toga da počnem da radim od kuće. Sam sebi kreiram dan, ali i finansije, te mogu da se odlučim za nešto ovako. I zato mi se baš Afrika učinila kao pun pogodak.
Kvalitet o novcu
Koliko god da si spreman na volontiranje u Africi i ono što ćeš tamo naći, nije jednostavno kad to sve vidiš iz prvog lica. Kad shvatiš da to nisu filmovi i stvari koje gledaš po National Geographicu, već da je to realnost. Ona surova. Tek kad kročiš ovdje shvatiš koliko smo mi zapravo bogati. Potpisujem da je BiH u top 20% svijeta po kvalitetu života. Nemoj se smijati. Na stranu šta mi ovdje mislili i koliko mrzili sistem. BiH jeste neka vrsta Afrike, ali vjeruj mi, mnogo manje Afrika od one prave. Ovi ljudi nemaju vode, struje, interneta. Većina kuća nema tepiha. Asfalt postoji samo u većim gradovima, a možeš da vidiš majmune kako se zajedno s djecom šetaju ulicama. Niko i ne obraća pažnju na njih.
Bez obzira na sav afrički nered i zbrku, oni su mnogo sretni. Nasmijani. Ali, istinski. Ne provede sate za telefonom, već se igraju na ulici. Nemaju markiranu garderobu, skupe satove, aute i šta znam šta još što mi percipiramo kao bitno. Vjerovatno mnogi i ne znaju šta su ove stvari. Materijalno, mnogo su iza nas.
Sretna djeca
Nikada nisam vidio toliko siromašne, a sretne djece kao ovdje. A tek kad im posvetiš malo svog vremena! Dobiješ osmijeh koji otapa i glečere po Patagoniji. I onda se vratiš kući i prva stvar koju čujem je taksistu koji mi kaže “A kakva je ova država, ma ne može se ovdje živjeti. “Tek tako. Iz čista mira. Bez da ga pitam bilo šta.
Volontiranje u Africi – prvi koraci
Postoji nekoliko stranica preko kojih se možeš prijaviti za volontiranje, ali dva su se pokazala kao najpouzdanija.
– workaway.info (vjerovatno i najbolji),
– helpex.net
Maja je ovaj program pronašla upravo na workaway.info, te mi dala kontakt od Jamesa Kissirija, momka koji je zadužen za dovođenje volontera u Faraja sirotište u Tanzaniji u kojem sam boravio. On sam vodi jednu nevladinu organizaciju, koja neumorno radi da privuče ljudi da posjete ovo mjesto i pomognu djeci.
Svi volonteri koji dođu borave u njegovoj kući, te su u prilici da žive s njegovom porodicom, druže se s njima, jedu, te upoznaju život te zemlje na istinski način iz prve ruke.
Šta se tačno radi?
Tvoj zadatak tamo je da prosto pomogneš na bilo koji način, onako kako znaš. Da pričaš s djecom engleski. Da se igraš s njima. Da pomogneš oko hrane. Pranja. Poneseš nešto ako treba. Da se družite i da im posvetiš dio sebe. Svog vremena. Niko od tebe ne očekuje da po čitav dan radiš negdje. Njima je jednostavno mnogo drago što si tu i što si došao da ih pomogneš.
Obično se boravi u sirotištu ujutro, ode se kući za ručak, te se kasnije vratiš ponovo i provedeš još koji sat s njima. Očekuj i da će te voditi u škole da te upoznaju s djecom koja tu školu pohađaju. Od onih najmanjih, pa do završnog razreda, pokazat će ti kako izgledaju njihovi časovi i šta se tačno uči tamo.
Koliko dugo se može biti?
Koliko god ti se bude. Pet, deset dana ili dva mjeseca, do tebe je. Ma možeš i godinu ako ti se bude. Niko te neće usloviti da budeš manje ili više. Budi onoliko koliko osjećaš da je potrebno. Da i tebi bude fino. Najduži boravak do sada jedne osobe u Faraja sirotištu bio je dva mjeseca.
Šta je uključeno, a šta ne?
Kada sam nekada kao student gledao razne programe za volontiranje u Africi, iritiralo me što se mnogo njih plaćalo do te mjere da ti treba jedna prosječna mjesečna plata, samo da bi besplatno mogao da radiš negdje.
Ovaj program je potpuno free. Obezbijeđen ti je smještaj u kući kod Jamesa i tri obroka dnevno. Jedini tvoj izdatak je avio karta koja je mene došla nekih 650 eura. Realno, moglo se naći i jeftinije, ali sam bio ograničen datumima i nisam mogao mnogo da biram. Pored ovoga, obavezan si primiti i vakcinu o žutoj groznici, minimalno 10 dana pred put. Vakcinu sam našao samo u Zagrebu, a cijena je oko 50-ak eura.
Da li morate znati lokalni jezik?
Lokalni jezik u Tanzaniji je kisvahili, neka varijacija svahilija. Ali ono što je zanimljivo je da sva djece počinju da uče engleski već od šeste godine, te bez problema s većinom možeš da komuniciraš. A tek kako su slatki kad pričaju engleski.
Informacije za kraj
Afrika je vjerovatno bila najteže putovanje koje sam ikada imao. Nije za svakoga. Volontiranje u Africi nije za svakoga. Najteže ti bude kad čuješ da ta neka djeca boluju od teških bolesti, a toga nisu ni svjesni. Ali, bez obzira na svu neimaštinu, oni su dokaz da je za sreću potrebno jako malo. Mnogo manje nego što mi ovdje mislimo. Samo još to nismo shvatili.
