Razgovarala: Elma Zećo

Foto: Irfan Redžović

Još u tinejdžerskim godinama Zanin Berbić odabrao je muziku kao svoju životnu pratnju, a znanje akademski produbio na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, na Odsjeku za muzikologiju i etnomuzikologiju. Danas je Zanin Berbić (30) interpretator sevdalinke i kustos, etnolog za narodnu muzičku tradiciju na Odsjeku za duhovnu kulturu u Zemaljskom muzeju BiH.

Očuvanje tradicionalne narodne muzike za njega predstavlja jedan od glavnih načina čuvanja identiteta našeg naroda, budući da smo zajednica izuzetno bogate narodne muzike.

“Kroz nju je narod manifestovao svoja osjećanja, svoje doživljaje iz lokalne sredine, sačuvao sjećanja na pojedine historijske ličnosti ili događaje. Pomnije proučavajući našu narodnu muziku možemo iščitati gotovo sve promjene kroz koje je prostor Bosne i Hercegovine prolazio kroz stoljeća. Kroz nju se očituju bosansko srednjovjekovlje, osmanska i habsburška okupacija, obje Jugoslavije, pa sve do savremenog doba”, kaže nam Zanin Berbić na početku razgovora za Furaj.ba.

Stare pjesme, nova nadahnuća

Svirate nekoliko instrumenata – saz ste čak sami naučili svirati, i posvećeni ste izvođenju gotovo zaboravljenih sevdalinki. Šta Vas najviše inspiriše u tom umjetničkom i istraživačkom procesu?

–  Veoma teško mi je svoju inspiraciju za narodnu pjesmu svesti na jednostavnu definiciju. Ljubav prema njoj sam stekao u ranom djetinjsvu. U početku sam pjevao čisto instinktivno, da bih naknadno kroz školovanje proširivao znanja o njenoj historiji i razvoju. Posebno su mi inspirativni trenuci kada otkrijem nešto novo, kada saznam za pjesmu koju ranije nisam znao, kada čujem snimak kojeg ranije nisam imao priliku čuti.

Je li Zanin Berbić već izgradio vlastiti autentični izraz u interpretaciji sevdalinke?

–  Mislim da jesam. Svaki pjevač u početku ima fazu kada pjeva po uzoru na nekog drugog pjevača, čije ga pjevanje fascinira. To je normalan proces učenja. Mnogo sam slušao ovu muziku, mnoštvo različitih pjevača i trudio se da od svakog ponešto naučim. Obično se muški ugledaju na muške, a ženski na ženske pjevače. Kod mene to nije bio slučaj. Pjevati sam učio slušajući kako Zaima, Safeta, Himzu, tako i Nadu, Bebu, Zehru, Zoru i Eminu. Sve što sam naučio od njih, i od mnogih drugih, trudio sam se interpretirati na svoj način, sa svojom emocijom. Iz toga proizilazi osobnost.

Da li ste tokom svojih istraživanja naišli na neku pjesmu, ili običaj koji Vas je posebno emotivno dotakao?

–  Ima toga mnogo, no, ovom prilikom bih posebno istakao pjesmu Moj Mehmede, ne krivi fesića! Ova se pjesma pjeva prastarim “poravnim” napjevom, a krasi je izuzetna literarna vrijednost. U njoj vidimo kako je narod kroz pjesmu izražavao i one stvari o kojima se u patrijarhalnom društvu nije smjelo glasno govoriti. Djevojka je toliko voljela momka da kaže: ‘Čak sam bosa pod tvoj pendžer došla’. Naša velika etnomuzikologinja, dr. Ankica Petrović, zabilježila ju je od Almase Bajrić iz Sarajeva, a uz Narodni orkestar Radio Televizije Sarajevo maestralno ju je pjevala Emina Zečaj. Lako se može pronaći na YouTubeu.

Postoje li pjesme ili instrumenti posebno karakteristični za određene krajeve BiH?

–  Naravno. Gotovo svaki stariji grad ili mjesto u Bosni i Hercegovini ima svoj specifičan repertoar, a mnoge pjesme su zajedničke. Kada su u pitanju narodni instrumenti, postoji specifična vrsta tambure, tzv. pivačka tambura, ili tambura s dvije žice. Ona se koristila isključivo na prostoru Bosanske Krajine. Uz nju su se pjevale duže narativne forme.

Stara muzička građa – trajna vrijednost

Šta definiše ulogu kustosa u čuvanju i predstavljanju narodne muzičke tradicije u muzeju?

–  Pozicija kustosa za narodnu muziku, bar u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine, nosi ogromnu odgovornost, s obzirom na to da je folklorni arhiv ovog muzeja jedan od najvažnijih za našu narodnu muziku. Tamo se čuvaju neki od najvažnijih eksponata vezanih za ovu tematiku, kao što je zbirka Ludvika Kube s kraja 19. stoljeća, velika zbirka narodnih muzičkih instrumenata, gotovo osam hiljada zapisa narodnih pjesama i mnogo toga. Očuvanje ovog arhiva, njegovo proširivanje i njegova prezentacija javnosti, bilo onoj široj ili onoj naučnoj, nosi ogromnu odgovornost.

Šta etno muzika govori o mentalitetu ljudi naše zemlje?

–  Teško je u tom kontekstu generalizovati. Ali, tematika narodne pjesme je veoma raznolika. Progovarajući o društvenim tabuima, ove su pjesme nastajale u vrijeme kada su brakove mahom dogovarali roditelji, najčešće protiv volje momka i djevojke. Djevojke i momci nisu na drugi način mogli ispoljiti nezadovoljstvo i tugu, nego kroz pjesmu. Pjesma je u ta vremena, zapravo, bila jedini pravi medij.

Na koji način danas prikupljate i dokumentujete staru muzičku građu?

–  Mnogo je različitih izvora iz kojih proširujemo znanja o narodnoj muzici. To su zvučni i video arhivi, stare zbirke narodnih pjesama, stari rukopisi, fotografije, stari ljudi koji još pamte stare pjesme ili priče o nekadašnjim sviračima i pjevačima. Za mene lično najveće uživanje su magnetofonske trake. Imao sam priliku vršiti digitalizaciju magnetofonskih traka iz privatnih kolekcija. Momenat kada stavim traku na magnetofon, traku na kojoj nema nikakve oznake ni podatka, a onda kada stisnem play, počne da pjeva ili svira neka genijalna pjesma koju ranije nisam čuo, ili neki razgovor koji mi pruži nepoznate informacije. Tom procesu tepam tako što ga nazivam muzičkom arheologijom.

Šta smatrate posebno vrijednim u Zemaljskom muzeju BiH?

–  Ne bih govorio generalno o Zemaljskom muzeju BiH, budući da zajedno Odjeljenje za arheologiju, Odjeljenje prirodnih nauka i Odjeljenje za etnologiju čuvaju oko dva miliona predmeta. Međutim, što se tiče zbirke koja se odnosi na tradicionalnu narodnu muziku, već sam istakao zbirku Ludvika Kube iz 1893. godine, veliku kolekciju zvučnih zapisa s terena koju su kustosi prikupljali od kraja Drugog svjetskog rata. Tu su i dragocjene kolekcije muzičkih instrumenata od kojih su posebno zanimljive gusle koje je fra Grga Martić poklonio muzeju, te jedan od najstarijih sazova koji postoje u Bosni i Hercegovini. Zemaljski muzej ga je otkupio 1895. godine, a ne znamo koliko je star.

Koliko digitalne tehnologije predstavljaju olakšicu muzeju da približi narodnu muzičku baštinu posjetiocima?

–  Digitalna tehnologija svakako olakšava taj posao. Mi smo još uvijek u procesu digitalizacije. Većina građe je prebačena na modernije medije, ali još uvijek proces nije gotov i on se odvija u skladu s mogućnostima muzeja. Poznato je da Zemaljski muzej BiH nema riješen izvor finansiranja još od kraja rata.

Sevdalinke ne umiru

Kako riješiti izazov stvaranja interesa kod mlađih generacija za kulturno blago?

–  Ne bih znao reći koji je tačno recept za to, jer naprosto je nemoguće nekoga natjerati da nešto voli. Međutim, naše narodne pjesme, a u okviru toga posebno sevdalinka, pokazale su izuzetnu fleksibilnost da u različitim društveno-političkim sistemima pronađu put do mladih ljudi. Iz arhivskog materijala nekadašnje Radio Televizije Sarajevo možemo vidjeti da je još ranih 70-ih godina postojala bojazan da će se narodna pjesma zaboraviti. Ipak, vrijeme je pokazalo da to nije tako. Danas se sevalinke mnogo pjevaju na različite načine i u različitim aranžmanima. Smatram da je upravo ta pluralnost ključ njene budućnosti.