Na Trgu Austrije, ondje gdje se okreću trolejbusi i gdje se Sarajevo svakodnevno sudara samo sa sobom, stoji stambeno-poslovni objekat Vakufa Čokadži hadži Sulejmana. Izgrađena 1939. godine na vakufskom zemljištu, u neposrednoj blizini džamije koju je još 1539. podigao sarajevski ajan i plemić Čohadžija hadži Sulejman efendija, ova zgrada danas je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Ona u sebi sabira nekoliko slojeva sarajevske historije: osmanski vakuf, evropsku modernu i savremeni gradski život.

Objekat je nastao u razdoblju između dva svjetska rata, u vrijeme kada se Sarajevo ubrzano urbanizira, ali bez radikalnih zahvata u postojeću gradsku strukturu. Riječ je o interpolaciji unutar starog gradskog tkiva, građevini koja se prilagodila prostoru umjesto da ga potisne. Projektirao ju je Reuf Kadić, jedan od ključnih predstavnika moderne arhitekture u Bosni i Hercegovini, koji je kao glavni arhitekt Vakufske direkcije u Sarajevu u tom periodu realizirao više od pedeset projekata.

Građena u duhu moderne, zgrada Vakufa Čokadži hadži Sulejmana odlikuje se jasnim linijama, funkcionalnošću i odmjerenošću, bez suvišnog ornamenta. Poligonalna tlocrtna osnova, spratnost P+3 i kombinacija poslovnih prostora u prizemlju sa stambenim sadržajima na višim etažama govore o arhitekturi koja je čovjeka postavila u središte, baš kako su to zagovarali modernisti tog vremena. I danas, gotovo neprimjetno, ona obavlja istu funkciju kao i prije više od osam decenija, ostajući aktivni dio grada, a ne muzejski eksponat.

Čovjek koji je zavijao na mjesec

Upravo ta svakodnevnost zgrade čini je posebno pogodnom za književnu imaginaciju. U romanu Šahrijarov prsten Dževada Karahasana, vakuf se pojavljuje kao tačka u kojoj se prepliću život grada i unutarnji svjetovi likova.

„Na trgu na kojem se okreću trolejbusi ugledala je zgradu na kojoj je pisalo da je vakuf Hadži-Jakuba efendije, s velikom samoposlugom u prizemlju“, piše Karahasan, precizno locirajući prostor koji i danas postoji, gotovo nepromijenjen u svojoj urbanoj logici.

U drugoj slici, jednako snažnoj, autor bilježi: „Onda je na prvom katu zgrade na kojoj piše da je vakuf Hadži-Jakub efendije vidjela otvoren prozor… čovjeka koji zavija na mjesec.“ Tada zgrada prestaje biti samo arhitektonska činjenica i postaje mjesto unutarnje drame, tišine i metafore, ono što Karahasan često radi s prostorima Sarajeva, pretvarajući ih u nosioce značenja.

U tom organskom spoju Istoka i Zapada, tradicije vakufa i evropske moderne, nastajala je i Karahasanova slika Bosne. Slika zemlje koju je oslobađao stereotipa „tamnog vilajeta“ i pretvarao u prostor u kojem se stvarnost najintenzivnije objavljuje, u „vidljivu sliku nevidljivog srca svijeta“. Čitati Karahasana znači učiti da Bosna nije samo politička, ideološka ili geografska činjenica, već prije svega kulturno i duhovno iskustvo.

Ta veza književnosti i prostora prepoznata je i izvan Bosne i Hercegovine. Kako je istakao profesor Almir Bašović ranije za magazin Furaj.ba, čitatelji iz njemačkog govornog područja dolazili su u Sarajevo s Karahasanovim knjigama u rukama, tražeći zgrade i kuće u kojima su „živjeli“ njegovi izmišljeni likovi. Među tim mjestima bio je i vakuf na Trgu Austrije.

U godini kada književni turizam postaje sve važniji oblik putovanja, Sarajevo već ima svoje literarne orijentire. Zgrada Vakufa Čokadži hadži Sulejmana jedan je od njih: mjesto gdje se arhitektura moderne susreće s višestoljetnom tradicijom vakufa, a stvarni grad s onim koji postoji u književnosti. Za čitatelje Karahasana, to je poziv da se grad upozna i kroz knjigu.

Dževad Karahasan – Bosanac koji je spojio Istok i Zapad