“Zašto neke glumce zapamtimo i zašto su nam fascinantni? Samo zato što su se izdvojili po načinu razmišljanja, drugačijeg shvatanja stvari iz okoline i reagovanja na njih”
Razgovarala: Elma Zećo
Fotografije: Irfan Redžović
Jedan od najboljih bosanskohercegovačkih glumaca, Aleksandar Seksan (49) svoje uloge toliko vjerno i iskreno donosi da čovjek ne ostaje nimalo imun na život koji upravo gleda. Uspjeti izazvati unutrašnju promjenu, nekog razveseliti, nasmijati ili rasplakati, u tome je najveća glumčeva satisfakcija, reći će Aco, kojeg u Narodnom pozorištu publika gleda u novoj predstavi Fistik, komediji, koju prate dobre kritike, ali i velika zainteresovanost publike.
Smiješni trenuci na sceni
Koliko nam je zapravo potrebna komedija u vremenu u kojem živimo?
– Ljudi vole lagane teme, da previše ne razmišljaju poslije jedne takve predstave. Međutim, zadatak pozorišta je da navede čovjeka na razmišljanje, ne samo da ga zabavi. Lijepo je igrati komediju, to je odmor i za glumca i za publiku. S obzirom na to da radim u nacionalnom pozorištu, naša je obaveza da ljudima ponudimo i svjetsku književnost i da odgajamo publiku također u tom kontekstu, no svaka garnitura koja dođe na pozicije u pozorište ima svoj koncept u koji ne ulazim. Meni je kao glumcu divno igrati komedije i vidjeti punu salu. Možda ona i priliči našem vremenu kako bismo zaboravili na stvarnost.
U kojim se žanrovima zapravo osjećate najbolje kao glumac?
– Sve zavisi od uloge, ona je presudna. Nekada te i u drami i u tragediji zna pogoditi uloga za koju se zakačiš, posebno ako joj se posvetiš i dobro je uradiš. To čovjeku može donijeti veliko zadovoljstvo. Međutim, komedija je nešto što mi svi volimo.
Film Žaba, filmska adaptacija kultne predstave Žaba, nedavno je doživio svoju kino distribuciju. Da li je priču o ljudima današnjeg vremena, dobu nerazumijevanja, usamljenosti, potrage za ljubavlju i smislom teže pričati na sceni ili na ekranu?
– U pozorištu, vjerovatno, zbog kontinuiteta u koji uđeš. Film je medij koji omogućava da se svaka scena ponovi, s tim da se tada glumac više emotivno potroši, jer se mora dobro napregnuti da ti sljedeći doublet bude jednako jak emotivno kao i prethodni. Kada zaigraš ulogu u predstavi, onda nema zaustavljanja do kraja. U tom kontekstu smatram da je pozorišna izvedba mnogo intenzivnija, emotivnija i sirovija nego na filmu. Mada mi se i film svidio. Kada smo ga pogledali, prvi put smo vidjeli šta mi to, zapravo, igramo u Kamernom teatru.
Je li Vam se ikada desilo da zaboravite tekst na sceni?
– Naravno, takve stvari se dešavaju svim glumcima. Za nas su to smiješni trenuci, ali publika obično ne primijeti promjenu na sceni, jer smo mi dobro istrenirati da se izvučemo iz nastalog problema, ponovo vratimo na mjesto na kojem smo se zaustavili i da krenemo dalje. Uvijek je zanimljivo pratiti kako se vaš kolega ‘vadi’ iz situacije u koju je ušao (smijeh). Naravno, jedni drugima uvijek pomažemo da se vratimo u ulogu.
Izbor uloga
“Postoje ljudi koji nemaju ograda i pristaju na svaku ulogu koja im se ponudi. Nisam među njima. Ukoliko mi se nešto ne sviđa, ili se kosi s mojim svjetonazorom, načinom razmišljanja, odbijem, bez obzira da li će mi to uskratiti novac ili nešto drugo.”
Tito Andronico
Dok danas mnoge generacije prate Vaš rad, uz koje serije, filmove ste Vi rasli?
– U to vrijeme smo živjeli u većoj zemlji nego sada, pa smo imali priliku da pratimo veoma dobre serije. Odrastao sam na sjajnim serijama: Otpisanim, Kapelskim kresovima, Boljem životu, Pozorištu u kući, Taletu, Kožama, Porobdžijama, dok sam kao klinac uživao u Andersenovim bajkama. Bilo je zaista kvalitetnog programa.
Kada ste bili mladi glumac, od koga ste najviše naučili?
– Pretpostavljam od svog profesora Admira Glamočaka, ali učio sam i od mnogih starijih kolega. Nakon akademije sam odmah ušao u Narodno pozorište i učio od starijih kolega poput Josipa Pejakovića, Tahira Nikšića, Izudina Bajrovića i Senada Bašića. To su ljudi koje i dan-danas voliš imati kao partnera na sceni. Glumci uče cijeli život, čak učiš i od mlađih kolega, tu nema pravila, jer u duhu prirode našeg posla godine ne igraju ulogu.
Šta je suština svih lekcija?
– Usavršavanje i učenje da razmišljaš i o životu i o poslu kojim se baviš na drugačiji način. Zašto neke glumce zapamtimo i zašto su nam fascinantni? Samo zato što su se izdvojili po načinu razmišljanja, drugačijeg shvatanja stvari iz okoline i reagovanja na njih. Njihove postupke, reakcije čovjek zapamti, primijeti na filmu ili u pozorištu.
Brojne uloge su iza Vas, ali kakva uloga bi mogla ispuniti sve Vaše glumačke afinitete?
– Ne postoji uloga koju bi želio strasno da odigram. Eventualno, Shakespeareovog Tita Andronica, zato što je taj komad rijetko rađen, čak ne znam ni da li je izvođen u Narodnom pozorištu. Priča nije mnogo eksponirana u poređenju s drugim Shakespeareovim djelima, a jednako je zanimljiva. To je priča o osveti, ljubavi i pohlepi.
Živimo u vremenu informatičke ere. Guglate li ikada o sebi?
– Ne! Koliko god se trudim da me ne zanimaju mišljenja drugih, neki te komentari ipak mogu pogoditi, jer ih upućuju ljudi koji te suštinski ne poznaju. Čovjek sam koji pokušava da ne donosi sud o ljudima dok ih ne upozna i ne stvori sliku o njima. Društvene mreže su dopustile raznim kompleksašima da iznose svoje mišljenje o osobama koje ne znaju, da ih blate, ili glorifikuju na osnovu sopstvene projekcije o njima. Ne želim da pratim takve stvari. Pogotovo portale, to je zlo među elektronskim medijima. Cilj je samo posjećenost, zato se komentari ne filtriraju. Ustvari, što sam stariji sve mi je manje bitno šta drugi ljudi misle o meni. Treba živjeti život onakav kakav želiš, jer niko neće odgovarati ni za tebe ni za tvoja djela. Čovjek sam koji bi previše da ugodi ostalima i to mi se nekako uvijek vraćalo kao bumerang. Sada pokušavam živjeti moj život. Život koji se ne tiče nikoga.
Šta Vas trenutno najviše ispunjava u životu?
– Porodica, kao i uvijek. Pod okriljem porodice najljepše se osjećam. Nisam gladan čovjek, nisam zahtjevan, nemam nekih velikih želja. Zdravlje mi je najbitnije i da su svi oko mene dobro. Meni je to dovoljno.
