Fotografija djevojčice jednom čovjeku je donijela Pulicera, i u isto vrijeme mu oduzela život
Južnoafrički fotograf po imenu Kevin Carter obreo se u Sudanu 1993. godine. Tada je zabilježio jednu od najpotresnijih fotografija koju je svijet vidio, i za nju dobio Pulicerovu nagradu. Ipak, njegov život se završio tragično, a velikog udjela u tome imala je priča o nastanku pomenute fotografije.
Karter je bio član “Beng Beng kluba”, koji su pored njega činila još trojica fotografa: Greg Marinovič,Ken Oosterbroek i João Silva. U martu 1993. godine, Carter je sa konvojem Ujedinjenih nacija doputovao u Sudan. Dok su humanitarci dijelili pomoć i hranu, on je to vrijeme iskoristio da obiđe okolinu.
Nekoliko stotina metara od humanitarnog centra, naišao je na zastrašujući prizor. Izgladnjela djevojčica, na izmaku snage puzala je u pokušaju da dođe do mjesta gde se dijelila hrana, a koje je bilo na svega pet minuta hoda. Nekoliko metara dalje stajao je lešinar, koji je mirno posmatrao situaciju i jednostavno čekao da dijete umre.
Karter je fotografisao ovaj užasavajući prizor i – okrenuo se i vratio u centar. Slijedio je uputstva koja je dobio od humanitaraca, da ne smije da dodiruje djecu zbog opasnosti od brojnih zaraza. Da li je djevojčica uspjela da se domogne spasa, nije poznato.
Devedesete godine prošlog vijeka bile su jedan od najtežih perioda u historiji Sudana, koji je kulminirao smrću više od 70 hiljada ljudi koji su umrli od gladi.
Fotografiju je objavio “New York Times”, nakon čega je osvanula u gotovo svim poznatim listovima na planeti. Kevin Karter je za svoj rad nagrađen Pulicerovom nagradom, najvišim priznanjem koje jedan novinar može da dobije. Bilo je to u aprilu 1994. godine.
Tri mjeseca kasnije, Kevin Karter dovezao se u Parkmor, mjesto na kojem se igrao kao dijete. Povezao je jedan kraj crijeva sa auspuhom automobila, a drugi dio je provukao iznad suvozačevog prozora. Sjeo je u automobil, upalio ga i preminuo od trovanja ugljen-monoksidom. Imao je 33 godine. Prije toga ostavio je oproštajnu poruku, a u jednom njenom dijelu je pisalo:
“Žao mi je, veoma mi je žao… Bol koji sam osjetio u ovozemaljskom životu prevazišao je radosti. Progone me stravična sjećanja na izgladnjelu i ranjenu djecu… Idem da se pridružim Kenu, ukoliko budem imao sreće”.
Da li je, pored svog kolege Kena Osterbeka, u raju ugledao i izgladnjelu djevojčicu, ne znamo. Sigurno je da je nikada nije zaboravio.
