Ivo Andrić za sada je jedini dobitnik Nobelove nagrade za književno djelo na nekom od južnoslavenskih jezika. Andriću je nagrada dodjeljna na ceremoniji u Stockholmu 10. decembra 1961. godine, u dvorani Koncertne palate Švedske akademije. U najužem izboru su, pored Andrića, bili i engleski pisci Lorens Darel i Grem Grin, Amerikanac Džon Štajnbek i Italijan Alberto Moravija. Novac od dobivane nagrade, Ivo je poklonio za razvoj biblioteke i kulture čitanja u Bosni i Hercegovini.
Ivo Andri, rođen je 9. oktobra 1892. godine u travničkoj mahali Zenjak. Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu, današnju Prvu gimnaziju. Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine odlazi studirati filozofiju – odsjek za slovenske književnosti i istoriju na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu.
U periodu između Prvog i Drugog svjetskog rata nalazio se na poziciji izaslanika Jugoslovenske vlade u Berlinu. Po izbijanju II svjetskog rata nacisti ga vraćaju sa mjesta ambasadora u Beograd. Za vrijeme II svjetskog rata živi povučeno u svom stanu u Beogradu, ne dozvoljavajući bilo kakvo štampanje i objavljivanje svojih djela. U isto vrijeme piše svoje najbolje romane, koji će kasnije doživjeti veliku popularnost i van granica zemlje.
Umro je 13.3.1975. u 83 godini života u Beogradu.
U njegovom rodnom gradu Travniku još uvijek se čuva uspomena na njega u Kući Ive Andrića
DJELA
Na Drini ćuprija, 1945
Gospođica, 1945
Travnička hronika, 1945
Priča o vezirovom slonu, 1948
Put Alije Đerzeleza, 1920
Prokleta avlija, 1954
Omerpaša Latas, objavljena posthumno 1977
Ex Ponto
Staze, lica, predeli
