Smješten na sjevernoj obali rijeke Tunca u Edirneu, drugom glavnom gradu Osmanskog carstva, kompleks Sultan Bayezid II Külliyesi podsjetnik je na vrlo jedinstvene metode liječenja u Osmanskom carstvu.
Sagradio ga je 1488. godine osmanski arhitekta mimar Hajrudin za sultana Bajazita II (vladao 1481–1512), no postoje i tvrdnje da ga je sagradio arhitekta Yakub Shah. Izgrađen je s ciljem da se uspostavi bolnica u Jedrenu.
Ovaj jedinstveni kompleks koji se nalazi pod zaštitom UNESCO-a sastoji se od džamije, tabhanesa (pansiona), medrese (medicinske škole), darüşşifa (bolnice), imareta (pučke kuhinje), apoteke i prostora za skladištenje hrane. Međutim, glavni centar Külliye je darussifa (bolnica) i medresa (medicinska škola).
Ostale izgrađene jedinice izgrađene su za kompletiranje bolničke službe u socijalnom, kulturnom, vjerskom i finansijskom aspektu, pa čak i most Bayezid Khan preko rijeke Tunca izgrađen je kako bi povezao külliyu sa gradom.
Kompleks je bio u funkciji četiri stoljeća od 1488. do Rusko-turskog rata (1877-78). Temeljno je izgrađen tako da zadovolji zahtjeve fizičkog i mentalnog tretmana pacijenata kao i moguće socio-kulturne potrebe pacijenata i njihovih srodnika.
Bolnica – darüşşifa
Darüşşifa je služila širokom spektru ljudi. Ovamo su dolazili pacijenti sa široke geografske pokrivenosti Carstva koje obuhvata i Balkan. Bolnica je bila posebno istaknuta po svojim metodama liječenja mentalnih poremećaja, koje su uključivale upotrebu muzike, zvuka vode i mirisa.
Pored pacijenata, ljekari koji su radili u darüşşifi također su odlazili u kuće pacijenata da im pruže liječenje. Lijekove potrebne za pacijente pripremali su farmaceuti kompleksa i davali su ih svim pacijentima besplatno, kao i sve druge usluge.
Svaki pacijent je imao drugačiju ishranu kako bi uravnotežio „četiri tjelesne tečnosti” i liječio svoju bolest u skladu sa shvatanjem „holističke medicine”.
Historijska darüşşifa je 1993. godine uključena u strukturu Trakya univerziteta sa sjedištem u Edirnu, a 1997. godine pretvorena je u kompleks Muzeja zdravlja sultana Bajazita II, muzej posvećen historiji medicine i zdravstvenim pitanjima općenito. Kompleks je 2016. godine upisan na Probnu listu mjesta svjetske baštine u Turskoj.
Holistički pristup liječenju
Arhitektonski raspored i funkcija jedinica unutar kompleksa su dizajnirani kao komponente holističkog medicinskog razumijevanja u kojem se ishrana, čist zrak i voda (za piće, čišćenje i za terapiju) smatraju važnima kao i lijekovi.
Külliye je jedan od najuspješnijih primjera u pogledu zadovoljavanja socio-kulturnih zahtjeva pacijenata kako bi se olakšao njihov povratak u društvo.
Pored medicinskih i hirurških intervencija, objekat je pružao i tradicionalne metode liječenja, uključujući terapiju vodom i muziku na najsistematičniji i najprofesionalniji način, kao dio holističkog pristupa liječenju. U tom cilju dat je značaj akustici u zgradi, izgrađena je muzička bina u stacionaru i angažovani muzičari. Izvanredno je postojanje muzičke bine u stacionarnom dijelu bolnice iz 15. vijeka, s obzirom na to da su u istom periodu u nekim zemljama mentalno bolesni ljudi osuđeni na smrt.
Lokacija Darüşşife uz rijeku i na određenoj udaljenosti od centra grada i u središtu mirnog zelenila odabranog prilikom izgradnje kompleksa također se smatra dijelom mentalnog tretmana.
Medicinska škola unutar kompleksa bila je među 60 najboljih škola (medresa) u Osmanskom carstvu zbog svog visoko plaćenog učenjaka.
Smještena je na sjeveroistočnom uglu Darüşşife, sa vrtovima sa kolonadama okruženim sa osamnaest studentskih prostorija prekrivenih kupolama. U medresi postoji i mahfil (mjesto okupljanja) gdje su studenti mogli pratiti nastavu. Smatra se da je ovaj dio korišten i za praksu medicinskog obrazovanja učenika, što ovu medresu razlikuje od ostalih. Također je poznato da studenti ovdje nisu dobili samo medicinsko obrazovanje već i drugu naobrazbu. Oni učenici koji su završili osnovno obrazovanje u medresi mogli su svoje teoretsko i praktično medicinsko obrazovanje nastaviti na Darüşşifi. Biblioteka medrese sadržavala je najvažnije knjige i rukopise o medicini tog perioda koji su sada pod zaštitom u Biblioteci rukopisa Edirne Selimiye džamije.
O medicinskoj školi je pisao i čuveni osmanski putopisac Evlija Čelebija koji je naveo kako su već sami studenti medicinske škole bili zreli ljekari, koji su proučavali i raspravljali o djelima starogrčkih filozofa, naučnika i ljekara poput Sokrata, Filipa iz Opusa, Aristotela, Galena i Pitagore.
Prema Čelebiji, i zaposlenici ali i studenti u kompleksu su dobijali dnevnice za svoj rad i učenje:
Učenik: 60 akče (srebrnjak) uključujući praznike,
Pomoćnik: 7 akči
Službenik biblioteke: 2 akče
Sluge: 2 akče
Studenti : 2 akče, pored zadovoljenja svih njihovih potreba.
