Koševska priča
Auto sam ostavio na dnu Ulice Fuada Midžića. Na mjestu gdje se iskosa spušta u Ulicu Hasana Brkića. Kod broja pedeset. Znam da je pedeset jer su sve razglednice koje su moji majka, dedo, mama i tetka primali sedamdesetih dolazile na tu adresu.
Četvrti neboder na Koševu. Ili prvi s Jezera. Preko puta slastičarna kod Dede, nedavno renovirana i ušminkana, ali krempita, talijanska, jedan je i jedini razlog „hodočaščenja“ tog objekta. Tu je i najjeftinija. Kako se spušta prema centru grada poraste joj i cijena. Kraj je decembra i magla je podobro začadila, nije to više ni smog, nego ćumur u zraku, nosu i plućima.
Od ulice tek jedan putić ukrašen šimširima vodi do nebodera. Ta strana nebodera je još uvijek nalik na „švajcarski sir“. Izbušena, razrušena, nekad ukrasne ploče još uvijek vise i „ukrašavaju“ fasadu. Prestalo se brojati koliko ih je udarilo kad je udarila šezdeset deveta.
Vrijeme je kad se ljudi vraćaju s posla, auta parkirana svuda po cesti, tu su ipak i prodavnica i pekara i ćevabdžinica i slastičarna, a Bošnjo baš i ne voli da šeta, najbolje bi auto bilo parkirati u prodavnicu, da može.
Pretrčao sam ulicu. Kupio krempite. I nazad. Pretrčao sam ulicu. I pogledao u onu kuću iznad Pionirske. Onu bez fasade, od narandžastih blokova, s krovom na dvije vode. I shvatio da nema potrebe da pretrčavam. Auta nema. Ali ima ona kuća iznad Pionirske. U mojoj glavi. I ima ulica koju trebam pretrčati. Brzo. Pognute glave. I sakrit’ se iza šimšira koji mi je do koljena. Pa dotrčati do zida koji predstavlja konačni spas. Zid je potporni, debeli, s ogradom na vrhu. Bio je sivkasto-smedjkast, ili najprije – boje betona. Bio je takav sve do ljeta devedest druge kad smo negdje našli farbu i četku. I svi se potpisali na njega. Raznim bojama. Ono VEDRAN je stajalo ravno, u visini očiju, tamno-ljubičastom bojom. Ne znam zašto baš ljubičastom, kad to i nije neka muška boja. Kiša i vrijeme isprali su ta imena. I imena mnogih koji nisu uspjeli pretrčati do iza zida, kojima je „kuća iznad Pionirske” ostala zadnja u očima.
Ušao sam u auto i krenuo iz Ulice Asima Ferhatovića. Koja se sad iskosa uljeva u Ulicu Patriotske lige. Kod broja pedeset. Kod nebodera koji i dalje stoji izbušen i gleda kuću iznad Pionirske. Koja je još samo u mojoj glavi bez fasade, od narandžastih blokova i s krovom na dvije vode. Šutio sam i sjetio se onih čija imena voda i vrijeme nikad neće isprati.
Na ulazu u ciglanski tunel Nahla je rekla: „Babo vidi mjeseca“ i zaspala je u trenu. Uvijek tako zaspi u autu. Mladjak je ostao visoko iznad Igmana. Pognut.
