Moj put u Brazil i Argentinu

    Moj put u Brazil i Argentinu

    Dobio sam sjajan projekat za najprestižniju i najugledniju tv kuću u regionu Al Jazeeru Balkans. Napraviti priču o našoj fudbalskoj selekciji kroz prizmu vremena, objediniti sve što se dešavalo u proteklih 20 tak godina, od prvih utakmica do trenutka kada smo se plasirali u Brazil. Nije lahko, zahtijevno je ali valjda sam spreman za tako nešto.

    baho1

    Pokušat ću ovdje da prepričam sve ono što se dešavalo u Brazilu i Argentini, a bilo je zaista uzbudljivo, ponekad i opasno, u svakom slučaju jedno veliko iskustvo. Put do Rio De Janeira preko Zagreba i Londona traje sa prekidima oko 18 sati. Let iz Londona je bio ugodan. Avion prostran a uz to još i poluprazan, tako da sam zauzeo tri mjesta što je itekako olakšalo put. Na aerodromu me dočekala temperatura od + 30 i to u 23 h. Problema sa prtljagom nije bilo, kao ni sa pasoškom kontrolom ali izabrati taksi koji vam u startu neće naplatiti duplo, kao manje više u svim gradovima svijeta nije lahko.

    Prilaze vam sa svih strana, na kraju ipak riješenje od 50 dolara za put prema Copacabani i hotelu. Sporazumjevanje zaboravite jer engleski skoro pa da nijedan taxista ne govori ali u isto vrijeme im se priča, te bez obzira što se slabo razumijemo vozač taxija nije prestajao govoriti 50 tak minuta koliko nam je trebalo do odredišta. U hotelu me čekao snimatelj Aziz Čeho jedan fini,smireni momak sa dobrim idejama i kompletnom opremom. Pogled na Copacabanu i nevjerica da sam i tu stigao. Godinama gledam, slušam o Copacabani i evo tu sam u samom centru sa predivnim pogledom na pješčanu plažu. Brazil. Zemlja fudbala, sambe i kafe, zemlja velike prirodne raznolikosti, lijepih žena i karnevala, ali i zemlja siromaštva, favela i mafijaških obračuna. Brazil, kontinent za sebe, Brazil, planeta za sebe. Pet naslova svjetskog fudbalskog prvaka, više od bilo koje države svijeta, Sao Paolo sa 11 miliona stanovnika, veći od bilo kojeg drugog grada na južnoj polulopti, oko 200 miliona rimokatolika, više no bilo gdje drugdje u svijetu – neke su od činjenica koje Brazil čine zemljom superlativa.

    Daleko od sjaja velikih urbanih centara, oko rijeke Amazon, nalazi se i najveća prašuma na svijetu – pluća planete. Ona je dom za mnogobrojne domorodačke narode koji još žive samo po pravilima prirode daleko od civilizacije materijalnog posjedovanja. Brazil, koji je oko 166 puta veći od BiH, je i zemlja koja se razvija u istinskog ekonomskog diva, a ugled koji uživa u globalnim okvirima potvrđuje i organizacija dva najveća sportska događaja u samo dvije godine – Svjetskog nogometnog prvenstva 2014. i Ljetnih olimpijskih igara 2016. godine. Ipak, prefiks naj koji se za ovu zemlju veže toliko puta, vidljiv je i u negativnom kontekstu. Veliki jaz između bogatih oligarha i siromašnih slojeva sa dna socijalne ljestvice, vidljiv je na svakom koraku. S jedne strane bazeni i teniski tereni, s druge favele u kojima se snovi dječaka o velikoj fudbalskoj karijeri često rasprše kao balon od sapunice.

    Siromaštvo ih oblikuje u okrutne kriminalce koji, prema podacima iz 2005., godišnje ubiju 55.000 ljudi, najčešće u mafijaškim obračunima. Zaista se osjećate nesigurno, non stop se osvrćete jer kamere, mobiteli su stalna meta desetinama hiljada kriminalaca svih vrsta. Snimati Copacabanu je nešto posebno. Sve ono što znate se sada dešava vama. Veliki broj turista, malenih kafanica, lokalnih kriminalaca. Momci i djevojke koji non stop trče uz samu plažu te ipak neočekivani broj prosjaka koji vam pokvare sam utisak. Kada kažete da ste iz Bosne i Hecregovine dobijete vrlo čudan izraz lica, geografija je najslabija karika u Brazilu. Od deset jedan je kao nešto čuo ili za rat ili za Džeku. Ovo drugo nam se više dopalo. Rio je jedan od najčudesnijih gradova svijeta a pogled koji vam se ukaže sa Šećernog brda ne može nikoga ostaviti ravnodušnog. Jednostavno ne možete da se ne divite svim ljepotama koje pruža,  Rio je bio glavni grad Brazila do 1960. godine. Danas je glavni grad Brazilija, centar izgrađen 1960. godine kako bi se rasteretili gusto nasaljeni obalni megalopolisi – Sao Paolo i Rio de Janeiro. Ipak, ona još stoljećima neće dostići popularnost Rija, grada čije obale na jugoistoku zemlje umiva Atlantski okean. Kip Isusa Otkupitelja, Sugarloaf (šećerno brdo) i Maracana čine trijadu koja je sinonim za ovaj volšebni urbani centar.

    Svake godine 40 dana prije Uskrsa u ovom gradu se održava karneval, najveći festival sambe i najspektakluarniji ulični dernek na svijetu. Maracana –  hram fudbala, poprište Fla-Flu derbija (Flamengo, klub za kojim luduje 35 miliona Brazilaca, i gradski rival Fluminense), jednog od najvećih gradskih okršaja na planeti, izgrađen je u Riju za potrebe Svjetskog prvenstva 1950. godine, a na njemu će se i 64 godine poslije odigrati najvažnija utakmica u svijetu fudbala – finale Mundijala. Copacabana, plaža čiji je pijesak svjedočio najvećim fudbalskim majstorijama fudbalom zaluđenih Brazilaca, također je i mjesto gdje je održan najveći svjetski koncert. Rod Stewart je 1994. godine pjevao pred nevjerovatnih tri miliona ljudi. Posjeta Maracani je za mene bilo nešto posebno, jer fudbal dođe nešto kao alternativa dominantnoj religiji u Brazilu – rimokatoličanstvu. Isus, pa Pele. Zaluđenost ovom magičnom igrom ide do te mjere da se u Brazilu stavlja u isti rang sa rođenom majkom. Možete promijeniti svoju ženu, ali ne možete promijeniti majku i klub za koji navijate, kažu Brazilci.

    Trka za loptom odavno je više od igre, a identitet skupine gradio se oko lokalnog fudbalskog kluba pa tako nije svejedno navijate li za Botafogo ili Vasco de Gamu, Corinthians ili Palmeiras, Flamengo ili Fluminense. Socijalna previranja, nasilje, rasna segregacija – sve su to pojmovi povezani sa fudbalom u Brazilu, a nije slučajno ni što se izbori u ovoj zemlji održavaju u godini Svjetskog prvenstva. Nisam gledao Flamengo -Fluminense ali jesam Vasco de gama – Flamengo. Maracana izgleda impresivno i kada pomislim da će Bosna ovdje igrati prvu utakmicu jeza me hvata. Biće teško, naporno doći i otići sa Maracane ali sam doživljaj je teško opisati. Naši navijači zaista maraju biti obazrivi.Preporučujem da ne nose sav novac, da ne nose pasoš,kreditne kartice jer opasnost prijeti sa svih strana. Nisam upoznao čovjeka a da nije imao neku nepriliku u Brazilu. Desilo se to i meni i treba reći, priznati. Naime nakon Maracane krenuli smo na karneval, tačnije na generalnu probu, dakle sve ono što će se dešavati na samom karnevalu. Nevjerovatne gužve, ples svugdje oko vas od 7 pa do 77 godina i na kraju iz desnog džepa, iz šorca profesionalno ukraden mobitel. Brzo sam ga prežalio jer sam samo 10- tak minuta prije iz istog sam prebacio pare i karticu u drugi koji je imao rajferšluz. Iz hotela smo, naprimjer, u dva navrata snimali kako pljačkaju turiste i jednom kako policija hapsi razbojnike. Bolje da naši navijači znaju da je opasno nego da se opuste i da ostanu bez para ,pasoša, kartice. Najbolje se kretati u grupi od nekoliko ljudi,izgledati što opuštenije i sigurnije. Jedan od velikih problema su i ogromne razdaljine između gradova. Kada gledate u mapu i mislite da je to tek nekoliko sati pretvori se u beskonačno putovanje sa mnogo zamki. Naravno ukoliko putujete autom ili autobusom. Cijene su nepristojne a mogu zamisliti kakve će biti u toku Svjetskog prvenstva. Kafu i Coca colu nećete moći na iole boljem mjestu popiti ispod deset eura. Budite spremni da u buđetu imate za svaki dan po sto eura ukoliko želite koliko,toliko pristojno da jedete i pri tom nešto i popijete.

    Brazilci se spremaju da prođe sve u najboljem redu pa će tako 170.000 policajaca obezbjeđivati Svjetsko prvenstvo?! Ono što je sigurno da će navijati za Bosnu i Hercegovinu protiv Argentine iako kao što sam napisao večina nije čula za našu zemlju. Prethodno rečeno može biti dobar podsjetnik za uspjeh koji je naša reprezentacija ostvarila plasiravši se među 32 odabrane selekcije. Svaka utakmica predstavljati će ujedno i 90 minuta neprocjenjive promocije u globalnom eteru, posebno za zemlje u razvoju koje u dobu globalne klaustrofobije traže i najmanju priliku za prezentaciju pozitivne slike.

    Koliko će samo ljudi ukucati ime naše zemlje na Google-u ili YouTube kanalu i tako razbiti predrasude o ratom uništenoj Bosni i Hercegovini koje nas prate na svim meridijanima svijeta.

    Izvor: Brzevijesti.ba  Autor: Sabahudin Topalbećirević