Mostarska četiri godišnja doba

    Mostarska četiri godišnja doba

    Kao “slučajno” prva karika u lancu mojih tersli priča za glavnog junaka imala je Mostar. I još “slučajnije” priča o Mostaru, nekada simbolu bratstva i jedinstva, ljubavi i crvenila, napisana je  u vrijeme praznika rada. 

    Piše: Vedran Jakupović

    Moj doživljaj Mostara nije i ne može biti objektivan. Pola mene je iz ovog grada, živio sam i dobra i manje dobra vremena u Mostaru, i uz njega, pregledao sve “predratne James Bondove” uz spuštene roletne na + 45 u hladu. Popio sam i litre Cocte na Rondou i uspješno se borio s majonezom, koja se ovdje kašikom nanosi na pizzu.

    Zemlja ukradena od kamena

    Maj u Mostaru, a bezbeli i u drugim gradovima, najljepši je mjesec. Svake godine, drugu subotu maja, Blagaj ugosti veliki broj muslimanskih vjernika na danima mevluda i zikra. Jedna lijepa vjerska tradicija “začini” se neopisivim događajem. Neopisivo je jedina adekvatna riječ, jer ko to ne doživi, ništa nije ni doživio. Ugostitelji se spremaju na sva zvona, građevinski radovi na štandovima su dovršeni, a usluga će ih pratiti u stopu. Blagaj postane centar Bosne, a i Hercegovine.

    A Mostar ima Stari grad na listi UNESCO-a, pa se nastavlja na mahale, koje su, za razliku od ostalih bh. mahala, u ravnom, duž obala Neretve. Od mahala, uz Liska ulicu, prelijepi austrijski dio, od Rondoa, parka i Stare gimnazije, sve do Radobolje, gdje je, kako legenda kaže, Zuko Džumhur, sjedeći u kafani, tražio od konobara da promijeni muziku. Konobar je potom zavrnuo nogavice, ušao u rijeku i promijenio položaj kamenja u Radobolji.

    Duga aleja vodi do Podhuma, jedine mostarske mahale koja ulazi u brdo. Na sjevernom ulazu u grad primjetne su plantaže voća, vinogradi. Ista lijepa slika i na južnom izlazu, prema Blagaju. Zemlja ukradena od kamena. Lavanda čini polje uz aerodrom posebno ljubičastim.

    Kult vožnje bicikla

    Kad malo bolje razmislim, dobro je što ovu kotlinu vežu za užegli kamen. Dobro je da ga vežu za onu kapljicu znoja koja stoji na čelu i ne ide, jer ne može nikuda. Čak i ona mora da se sunča.

    Bolje je da ga vežu za vrelinu, nego za mostarsku zimu. Kad ono sjever prođe kroz sve slojeve odjeće i tijela – do kosti, ili kad bez prestanka lije mostarska kiša. Nigdje nisam hodao “mokrijih” nogu kao u Mostaru.

    Da nije vreline, ne bi u Mostaru bilo ni kulta vožnje bicikla. I mlado i staro, a posebno staro ne silazi s bicikla. Kad više ne može da vozi, znači da je vakat da legne i dočeka Azraila. A u Mostaru i Azrail uspori. Ubi vrućina.