Nasiha Kapidžić-Hadžić

    Nasiha Kapidžić-Hadžić

    ”Ima struna u čovjeku
    što zabruje na riječ neku
    što nečiju suzu, boju,

    prepoznaju kao svoju”.

    Nasiha Kapidžić-Hadžić je pisala poeziju za djecu, poetsko prozne zapise i dramske tekstove. Njeni pjesnički i prozni radovi uvršteni su u niz antologija i čitanki za osmogodišnje škole. Zastupljena je izborom iz pjesničkog opusa u školskoj lektiri.

     

    Nasiha Kapidžić- Hadžić  rođena je 6. decembra 1932. godine u Banja Luci, umrla 22. septembra 1995. godine u Sarajevu.

    Osnovnu i srednju školu završila je u rodnom gradu, a Filozofski fakultet u Beogradu. U početku je radila kao profesor u banjalučkoj gimnaziji, a zatim je bila urednik u Obrazovnom i Dječijem programu Radio-Sarajeva. Nakon toga prelazi u Izdavačko preduzeće “Veselin Masleša” gdje je, do penzionisanja, bila urednik edicije za djecu i omladinu.

    Nasiha Kapidžić-Hadžić je pisala poeziju za djecu, poetsko prozne zapise i dramske tekstove, kritike i eseje o  dječijoj književnosti.  Njeni pjesnički i prozni radovi uvršteni su u niz antologija i čitanki za osnovne  škole. Zastupljena je izborom iz pjesničkog opusa u školskoj lektiri . Bila je ipak prvenstveno pisac za djecu, jedan od najmaštovitijih i najnježnijih u bosanskohercegovačkoj književnosti. Njene dramske igre za djecu izvodjene su na radiju i u pozorištu.

     

    Za stvaralački rad dobila je niz nagrada i priznanja, između ostalih:

    -Dvadesetsedmojulsku nagradu

    – Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva

    -nagradu Zmajevih dječijih igara

    – nagradu “Veselin Masleša” koju dodjeljuje grad Banja Luka

    -dvije godišnje nagrade Izdavačkog preduzeća “Svjetlost”

     

    Rodna kuća Nasihe Kapidžić-Hadžić u Banjoj Luci je proglašena nacionalnim spomenikom.

     

    VEZENI  MOST

    Kad jednom dođeš u grad od lišća

    da budeš najdraži gost,

    vidjećeš kako obale travne

    na ruci drže most.

     

    Most vezan žicom svilenom, tankon

    u sedam boja tkan;

    ogledalo mu zelena rijeka,

    a ukras sunčan dan.

     

    Vjetar ga njiše ko voda čamce,

    svezane u plićaku;

    rojevi svitaca nad njim se pale,

    pa blista i u mraku.

     

    A pod njim čudni orkestar”ljeta,

    s dva cvrčka u duetu,

    oglašava se svake noći,

    ljepši od svih na svijetu.

    Divnim ga šumorom slave vrbaci

    prepuni malih snova;

    niko mu nije pjevao ljepše

    od bijelih bagremova.

     

    Kada nam dođeš u grad od lišća

    da budeš najdraži gost,

    preći ćeš i ti korakom lakim

    vezeni, vitki most.