Nela Balkanela – belgijski imidž sarajevske glumice

    Nela Balkanela – belgijski imidž sarajevske glumice

    Nakon što je nostrificirala diplomu glume, osnovala svoju teatarsku radionicu, Nela se zajedno sa suprugom Thomasom počela baviti muzikom u Belgiji. Već su zakazana četiri ljetna nastupa.

    Razgovarala: Elma Zećo; Fotografije: Mladen Kojić

    Prije nešto više od godinu dana glumica Nela Đenisijević-Deleu, koju masovna publika pamti po ulozi u predstavi Ja, mahaluša, promijenila je mjesto prebivališta i nastanila se u Belgiji, odakle dolazi njen suprug Thomas Deleu. Željela ga je podržati kada je odlučio da se vrati kući nakon godina djelovanja njegove terapeutske organizacije Crea Thera International u BiH, te pomogne izbjeglicama koje su pristizale u Evropu.

    SAM I NA SVOJ NAČIN

    Kroz kakve epizode ste prolazili integrišući se u belgijsko društvo?

    –  Od dva aspekta integracije, prvi je veoma praktičan i jednak za sve ljude. Ispit iz procesa integracije sastoji se od nekoliko obaveznih nivoa jezičkog obrazovanja, radnog ili volonterskog iskustva, nostrifikacije obrazovanja, čak i testa iz opće građanske kulture. Interesantno je bilo polagati pismeni dio tog testa u Gentu, predivnom multikulturnom gradu, u sali s pedesetak ljudi s raznih strana svijeta. Drugi je onaj lični aspekt. Kroz integraciju prolaziš sam i na svoj način. Ne postaješ nužno drugačiji, niti ostaješ onaj stari. Proces izmjene, sazrijevanja i metamorfoze je neizbježan. Jer, naprosto si transponovan iz jednog svijeta u drugi, iz jedne kulture, mentaliteta u drugi. A nastavljaš biti sve što jesi, i majka, i umjetnik, i prijatelj, i komšija… Samo u drugačijoj konstelaciji.

    Šta Vas je na tom putu dojmilo?

    –  Osjećaj odgovornosti koji krasi ovdašnje ljude i koji im je nekako urođen. Dat ću primjer. U školama ne postoje čistačice. Roditelji čiste. Svako od trideset roditelja iz razreda će jednako pristojno i temeljito očistiti učionicu kada dođe njegov red za to.

    A šta bi Vam bio najveći dosadašnji uspjeh?

     –  Teško je izdvojiti nešto što bih nazvala najvećim uspjehom, ali sam svakako sretna da je moj proces nostrifikacije diplome uspješno okončan i da sada nosim titulu – Master of Arts in het Drama. Sretna sam i zbog činjenice da sam prvi put u životu prihvatila izazov da radim kao pedagog s djecom i mladima, kojim prenosim svoje umjetničko iskustvo. Prije nekoliko mjeseci pokrenula sam i vlastitu radionicu glume, Theatertehniek Nela, čiji su polaznici krasni. Izazovno je bilo prihvatiti se takvog posla na holandskom jeziku.

    U međuvremenu, počeli ste se baviti i muzikom.

    –  Vratila sam se svojoj staroj ljubavi – muzici, koja je dugo bila na čekanju. Pohvalit ću se da samo ovog ljeta imam četiri nastupa na festivalima u Flandriji. Posebno me raduje činjenica da je to nešto u čemu mi Thomas pomaže i što zajedno radimo. Nastupamo kao duo Thomas i Nela Balkanela. Polako brendiram tu Balkanelu, od festivala do festivala, od nastupa do nastupa.

    Kakve želje u ovom trenutku vežete za glumu, te šta bi bili preduslovi za profesionalni angažman u Belgiji?

     –  U prvih godinu dana gluma nije bila u vrhu moje liste prioriteta. Bilo mi je potrebno da je se dobro zaželim. I osjećam da moj predah još nije gotov. Prije svega, iz jednog banalnog razloga: moja mama nije tu s nama da uskače kao “baka servis”. Zapravo, niko više nije tu od svih servisa koje smo u Sarajevu imali. Ovdje se u potpunosti oslanjamo na vlastite snage, uz pomoć Thomasovog oca. Dva puta do sada sam putem kastinga dobila angažman u Antwerpenu. Radilo se o nekoliko dana snimanja, jedna reklama i jedna manja uloga, no, morala sam na kraju odbiti zbog nemogućnosti da se organizujemo. Gluma, iznad svega, znači sate i sate izbivanja iz kuće. Glumci su uvijek negdje, na probi, turneji, snimanju. Još uvijek se pomalo bojim povratka na taj dobro poznati rolerkoster, barem sam se s ekipom predstave Ja, Mahaluša naputovala svijetom, nanosala kofera i isplakala po aerodromima od Sidneja do Zagreba, gledajući na telefonu slike koje mi momci od kuće šalju iz parka, igraonice, bakinog doma.

     MAGIČNI BALANS, MAGIČNA MJERA

    Vodite zanimljiv porodični život, koji se, između ostalog, odvija i na Vašem malom imanju. Kakav ste odnos ostvarili sa životinjama i jeste li dobri u obavljanju farmerskih dužnosti?  

     –  Jesam, i itekako uživam u tome! Najviše mi prija rad s biljkama. Naslijedila sam dva ogromna grma hortenzije o kojima se nekada brinula Thomasova pokojna mama. Cvijet u tri boje, dimenzija otprilike 2×5 metara, moj je ljubimac među svima njima – ruzmarinom, lavandom, žalfijom, mentom, ljiljanima, tulipanima i mnogim drugim.

    Porodica Vašeg supruga njeguje svjetonazor prožet antropozofijom. Šta ste sve naučili od njih?

     –  Naučila sam da mi bude dovoljno ovo što sam i kakva sam, da smanjim vlastitu ambiciju za nekakvim savršenstvom, koje na kraju krajeva dolazi kao potreba ega. Naučila sam da ona koja je protekla 24 sata bila neprikosnovena domaćica, učenik, učitelj, kuharica, zabavljačica, pedagog, vozač i tako dalje, kao rezultat uglavnom ima umor i migrenu naredna 24 sata. Magična riječ: balans. Magična formula: mjera.

    Upravo Vas je plemeniti moto Vašeg supruga – svijet pripada svima – privukao njemu.

    –  I učinio da ga slijedim na našem životnom putu. Lijepo je u jednoj, ipak, konzumerističkoj i samodopadnoj sredini, kao što je Zapadna Flandrija, gledati svog supruga kako gradi i njeguje prijateljstva s najrazličitijim ljudima, Sirijcima, Afganistancima, Venecuelancima, onima koji su odsječeni od svega materijalnog što su posjedovali i onima čija integracija u ovo društvo zahtijeva sigurno više hrabrosti od moje integracije. Imam veliku želju da se sa svojom teatarskom radionicom uključim u rad s djecom izbjeglicama, i na tome ćemo Thomas i ja intenzivnije poraditi nakon ljetne pauze.

    Kako izgleda Vaš društveni život u Brizu, gdje živite?

    –  Thomas tvrdi da sam za godinu dana uspjela upoznati više ljudi ovdje nego što je on učinio za čitav zivot (smijeh). Aktivna sam i tu je već formirani krug porodica i prijatelja s kojima se družimo na izletima, slavljima, uz to organizujemo piknike za djecu, te idemo na zajedničke kafe.

    Kako Belgijanci doživljavaju naš kraj i kako im svoju zemlju najčešće predstavljate?

    –  Ljudi koji se bave kulturom čuli su za Bregovića i Kusturicu. Oni ovdje dosta nastupaju, tako da je muzika prva asocijacija jednog belgijskog intelektualca na Balkan. Inače, za Belgijance je svaka republika bivše Jugoslavije mjesto s kojeg dolazi muzika s dosta udaraljki i truba, odakle neko s vremena na vrijeme na parti donese rakiju i našu kafu, koja je njima poznata kao turska. Družeći se naučila sam ih šta je rahat lokum i koja je njegova svrha, pošto se na svakom okupljanju pojavim s jednom kutijom (smijeh).

    Trudite li se da Vaš sin odrasta bilingualno?

    –  On odrasta, ustvari, trilingualno, s tim što je holandski kroz školu njegov prvi jezik, engleski je jezik kojim mama i tata razgovaraju u kući, a bosanski je jezik priča i pjesama koje mama pjeva pred spavanje. Imam jagnje maleno, runo mu je svileno

    Šta Vam nedostaje iz Sarajeva?

    –  Ljudi. I ništa više. Drugi grad se zavoli, druga mjesta otkriju i usvoje, naša hrana se svugdje može kupiti i pripremiti, ali ljudi mogu biti samo na jednom mjestu u jednom trenutku. Ipak, već su mi za ovu prvu godinu mnogi dragi i bliski prodefilovali kroz moj novi dom i hvala im na tome. Mnoge još očekujem i radujem se ulozi brizanske hostese (smijeh).

    Biste li poželjeli da jednoga dana opet nešto započnete u domovini?

    –  Naravno, i moj i Thomasov posao je itekako vezan za Bosnu, Sarajevo, Srebrenicu, i tako će i ostati. Novi projekti i iskustva će se, nadam se, rađati. Naš stari dom je tamo, Gabrielova rodna kuća je tamo, a ne smijem zanemariti ni činjenicu da je predstava Ja, mahaluša još uvijek, sedmu godinu od premijere, tražena od Hrvatske do Švicarske. I o tome smo nedavno razgovarali, o životu predstave koja je zaleđena mojom odlukom, a ne pomankanjem interesa. Vidjet ćemo, dan po dan, san po san.