Pamplona – Festival San Fermin

Pamplona – Festival San Fermin

Jedan od najpoznatijih festivala na svijetu – Festival San Fermin (ili Los Sanfermines), održava se svake godine od 6. – 14. jula, u Pamploni (sjevernoj Španiji). Svakog 6. jula, tačno u podne, sa balkona Gradske kuće (Ayuntamiento), ceremonijom “Chipinazo” pod komandom gradonačelnika, oglasi se plotun i festival proglasi otvorenim.

Korida Plaza de Toros… bikovi i ljudi upravo su utrčali u arenu…

Iako možda ne djeluje tako, Pamplona (na baskijskom jeziku – Iruña) prilično je veliko mjesto. Gradić u podnožju Pirineja, na nadmorskoj visini od 446 m, 80-tak kilometara južno od ljetovališta San Sebastian, osnovao je 74. godine rimski general Pompej i nazvao (po sebi) Pompaelo. Od IX vijeka, postao je prijestonica jedne od baskijskih oblasti – Navare (Navarra).
Od 7. do 14. jula, svakog jutra u 8 h, uvijek po istoj ruti – od Muzeja Navare, do koride Plaza de Toros, ulicama starog grada u dužini od 863 m, počinje suluda trka bikova i pretežno mlađih ljudi – “Encierro” (na baskijskom “Entzierroa”), koju uživo prenosi i španska nacionalna televizija. Cilj je trčati sa bikovima (a ne ispred ili iza njih) i tokom samo 3 – 4 minuta povišenog adrenalina, stići do lokalne koride, utrčati u nju i sačekati nastavak programa koji traje još oko pola sata. Osim mnogobrojnih zastava Baskije u starom dijelu grada Pamplone, kada se u trci sa neispavanim, punim sebe i često pijanim mladim svijetom, prvi put pušta 6 mladih bikova, vidjećete zaista sve i svašta.

 

Mladi bikovi i mlađani izazivači!

Prije samog starta, na dijelu zida ispod Muzeja Navare gde se nalazi specifičan mali otvor, učesnici trke otpjevaće tri puta odu San Ferminu i tako sebi poželjeti sreću. Nekoliko desetina metara niže, nalazi se zatvoreni obor sa bikovima – „trkačima“.
Iako djeluje obimno, na zvaničnim web stranicama San Fermina mnoge bitne informacije nedostaju. Ono što će vam svako reći jeste da ako želite da posmatrate trku i obezbjedite dobra mjesta, trebalo bi u Pamplonu doći što ranije, a slobodne procjene se kreću u periodu od 2 do 6 h ujutro!
Da je većina ovih kombinacija uzaludna, uvjerili smo se na licu mjesta. Koje god mjesto da izaberete, makar i unaprijed rezervisali i platili i više od 30 eura da stojite na nečijem balkonu (ima i toga!), bikovi i ljudi toliko brzo projure (traje par sekundi) da je pitanje koliko je čekanje i čuvanje mjesta bilo vrijedno mučenja. Preporuka je da po cijeni od oko 7 eura, pola sata do sat prije trke, kupite ulaznice za koridu (na blagajni iste) i u njoj ćete vidjeti skoro sve.
Da onih par stotina ljudi, u 4 dugačka reda na blagajni koride nisu bez osnova tu, uvjerili smo se kupivši ulaznice, ušavši u koridu i smjestivši se na drugoj galeriji. Osim što u koridi postoji ogroman video bim na kome možete vidjeti trku ulicama od početka do kraja, sa kamerama nacionalne televizije koja prati događaj iz svih mogućih uglova, ono najbolje (samu završnicu), u stanju ste da pratite uživo – kada rijeka ljudi i bikova ulijeće u koridu ispred vaših očiju i tiskajući se juri po pješčanom tlu! Svi su na nogama i uzvik Ole! preplavljuje tribine.
Trkači obuveni u alparcatilas i obučeni u tradicionalne boje San Fermina: bijele majice i dvije crvene marame – oko struka i oko vrata “pañuelo”, na samom kraju trke, po ulazu u koridu, sačekaće da svi bikovi prođu kroz kapiju i izađu iz koride.
Kada se strasti malo smire, u narednih pola sata organizator će u koordinaciji sa odgajivačima, u arenu ponovo pustiti mlade bikove, ali svakog pojedinačno, ne bi li ih par stotina ljudi koji su već preskočili ograde tribina, “savladalo” uhvativši ih za rogove! Tek kad na kraju fešte sa prvim mladim bikom, u arenu bude pušteno poveće goveče (ili, kako je dijete primijetilo: “Doveli su mamu”) da vrati bika iz arene, shvatite da su ti strašni bikovi sa kojima “hrabri” trče ustvari još mladunci, doduše od par stotina kilograma, koji kada se nađu u velikoj gužvi ljudi punih adrenalina, većinom trče i iz straha.

Spomenik Trci bikova “Encierro”

Ispred jednog od nekoliko lokala u kojem je obitavao Hemingvej “La Bodega de Hemingway”, ili “Vinarija Hemingvej”

Ako pak odlučite da budete aktivni učesnik trke, prvo pravilo glasi: ako padnete – ostanite da ležite, jer bik nikada neće pregaziti čovjeka, osim ako ne bude gurnut ili se ne oklizne, što se dešava. Negdej na polovini rute trke kroz uličice, postoji čuvena krivina, gdje neobaviješten svijet ponekad stane misleći: Vidi, prazno mjesto za posmatranje! Upravo to može biti kobna greška, jer se u guranju i gužvi, pokušavajući da skrenu, bikovi na tom mjestu često okliznu o uglačan, stari kameni pločnik i padajući udare pravo u posmarače ili, bolje reći – težinom zbrišu sve oko sebe. Možda će vam i naredni podaci pomoći da donesete odluku o tome da li želite da aktivno učestvujete u trci: od 1924 godine (od kada se trke organizuju), ukupno je poginulo 15 ljudi, a nekoliko stotina njih je teže i lakše povrijeđeno.
Pored zdanja koride nalazi se spomenik Ernestu Hemingveju, nobelovcu, velikom putniku i avanturisti, čije su knjige sa tematikom Španskog građanskog rata pomogle da sredinom XX vijeka Festival San Fermin dostigne planetarnu popularnost. Godine 1926, u Americi je izašla knjiga “The Sun also rises” (“Sunce se ponovo rađa”), u kojoj Hemingvej između ostalog opisuje svoje dugogodišnje prisustvo na ovom festivalu.
Još jedan zanimljivi spomenik nalazi se u velikoj ulici južno od koride. “Monumento al Encierro”, bronzana kompozicija u prirodnoj veličini oda je svim ljudima i bikovima u njihovom zajedničkom poduhvatu!

 

Gradska kuća sa čijeg gornjeg balkona, gradonačelnik Pamplone proglašava festival San Fermin otvorenim

Svakog dana poslije trke, gradske vlasti imaju pune ruke posla – uklanjaju dva reda drvenih ograda, peru ulice koje najčešće smrde na pivo i čiste od plastičnih čaša i drugog đubreta. Najveći broj posjetilaca San Fermina su mladi Evropljani i Amerikanci, “na putevima” Ernesta Hemingveja, kome se sa razlogom pripisuju najveće zasluge za popularisanje festivala van granica Španije.
Cilj većine onih koji na festivalu ostaju od početka do kraja (svih 8 dana) je da tokom dana popiju što više piva, skaču u lokalne fontane (ponekad i nagi), jedu tapas (špansko meze) i vesele se… Poslije burnog dana, noću se liježe kasno (vrlo uobičajeno je i u parku), a ujutro ustaje prije 7 h, te većina njih mamurni i neispavani trče sa bikovima – nije ni čudo što neko strada. Možda je u tome i čar? Bez obzira na sve, jednom u životu jednostavno morate prisustvovati festivalu San Fermin, jer je zaista iskustvo za sebe.

———————————————————————————————————–

INFO: www.pamplona.net / www.sanfermin.com / www.anavarra.com / www.pamplona-tours.com

SHARE
Prethodni članakCosta del Sol
Naredni članakZabavni park Liseberg