Pogled s memli strane
Hajd’ probaj ispričati jednu priču o Sarajevu. Taman kad pomisliš da si završio, počeo si pisati drugu, nesvjesno ili svjesno kao u hiljadu i jednoj noći. Nekom je priča o Sarajevu priča o ljudima, ali ljudi dođu i odu, drugom je to priča o kafanama, al’ kafane se zatvore il’ se nove otvore, il’ mi ostarimo pa nam bude svejedno jesu li otvorene ili zatvorene.
Priča o memli i onoj drugoj „sunčanoj“ strani stoji i ne miče se otkako je Sarajeva. Dvije strane, dvije obale Miljacke, dva naselja, Bistrik i Vratnik, Dino i Hari, dva pogleda i jedna priča. Kad je Bog dao Miljacki da probije kanjon i izađe u polje „oko dvora“ nije jadna mogla ni zamisliti kakve će se teorije i filozofije razvijati i razrađivati na strminama njenih obala.
Mada sam po osnovnom obrazovanju „haustorče“ s Grbavice, duboko u meni osjeti se dah odrastanja u mahali na „memli“ ili kako je jedan hadžija sa Širokače zove mubarek strani. To je ono gore na lijevoj obali gdje se snijeg duže zadrži, a sunce rjeđe javi. Kažu da zbog te vlage ili mema u kom su odrastali, momci sa ove strane nisu regrutovani u tursku vojsku. K’o neka vojska. Ali znali su ovi momci kako odsanjat’ svoje sne ispod Trebevića, na Čolinoj Kapi, Osmicama, Vranjačama, Zlatištu . . . Mnogi od njih još uvijek sanjaju na Kovačima i s vremena na vrijeme pogledaju preko rijeke, da provjere je li svaki kamen na Hridu i pod Bostarićima stoji onako kako su ga ostavili. I čekaju da kao ptice bijele olakšaju i nama odlazak iz ove doline.
Sam grad je nastao na lijevoj obali, oko Careve džamije i to se i osjeti. Beg je planirao da bude njegova, ali bilo joj je suđeno da bude Careva. Zvanično zbog broja stepenika na munari, ljudske zavisti i pogana jezika. Ali tek kad uđeš u nju postane ti jasno zašto je Careva. Stare Sarajlije su sadaku počinjale dijeliti od Sedam Braće, preko franjevačke crkve Sv. Ante pa preko Miljacke u Staru pravoslavnu. Ovim mlađima je ostalo u navici samo Turbe sedam braće. I da se ne vraćaju istim putem kojim su došli, i da ono što prvo čuju da će se obistinit’. Prvu riječ koju sam ja čuo pred ispit iz anatomije ne smijem ni ponovit’. A položio sam. Meni su uvijek bili bliži rituali popodnevnih ili predakšamskih šetnji po mahalama, od Takiše i Megare do Toplika i dalje prema Kozjoj Ćupriji. Tad su se već i oči iza zavjesa umorile od cjelodnevnog „osmatranja“, a i avlijaneri se smire i ne laju za slučajnim prolaznicima. Čekaju novi dan.
Tokom vremena su nastali i pivara i žičara i muzički paviljon u At Mejdanu. Tokom vremena su berberi Skake osunetili više od milion ljudi. Ne zna se ni broja akšamlucima kod Bibana na Nišanu, niti sijelima u Popovom Gaju. I samo onaj koji se nije penjao pored Prvog Šumara na vrh Trebevića može poželjeti da uzaludno troši energiju na nekim dalekim brdima. Znaju sarajevski planinari kako je silaziti niz Pogledine i razgovarat’ s Vijećnicom – oči u oči.
A u jednom od medinskih razgovora, na moju opasku kako nikad nisam bio u džamiji na Vratniku, Midhat efendija mi reče „Ti nisi nikad bio u Sarajevu“. Pozvao me da dođem, odazvao sam se i shvatio da je bio u pravu, da jedno bez drugog ne može. I sad već kao po pravilu uz ramazan, iza ikindije, niz Čeljigoviće, pored Vijećnice, do Jajce Kasarne i Bijele džamije. Pogledam i s one „sunčane“ na memli stranu i bar na trenutak odem u neki drugi svijet. Al’ s tim pogledom počinje i druga priča . . .
Vedran Jakupović, Furaj.ba
