Sarajlija Anur Burnazović: Najbolji strijelac slovačke rukometne lige

    Sarajlija Anur Burnazović: Najbolji strijelac slovačke rukometne lige

    Anur Burnazović rođen je u Sarajevu 1994. godine, a rukomet je počeo trenirati još u djetinjstvu.

    Put od Sarajeva, preko Češke do Slovačke, Anuru je donio mnogo lijepog, a njegova upornost i trud su se isplatili, te je danas najbolji strijelac slovačke rukometne lige.

    – Počeo sam da treniram rukomet s 12 godina, u vrijeme kada je to bio jedan od najvažnijih sportova u Sarajevu jer je igrao Ligu šampiona. Petkom i subotom uvijek sam bio u prepunoj dvorani u Skenderiji, petkom košarkaška utakmica, a subotom rukometna. Moji počeci su bili isprovocirani tim dobrim rezultatima, gledajući rukometaše poželio sam biti na tom terenu i počeo sam igrati u RK „Bosna”. Ranije sam trenirao fudbal i bio golman, te sam kao golman počeo i u rukometnom klubu. Jako sam zahvalan mom tadašnjem treneru koji je prepoznao moje mogućnosti i ubacio me u igru.

    Kako pamtite taj period kada ste počinjali?

    – Možda su baš te četiri godine najljepši period mog života. Uvijek ću pamtiti to odrastanje uz svoje drugove, koji su mi postali prijatelji za čitav život. Trenirali smo u svakakvim uslovima, u svim dvoranama u Sarajevu. Svakodnevni treninzi i veliki trud rezultirali su pozivom da igram za prvi tim. To je bila stepenica koju sam od početka želio dostići. Bio sam jako mlad, drugi razred srednje škole. Sjećam se da nisam spavao dan prije tog treninga. Do jučer sam gledao te momke na televiziji i onda samo odjednom dobio priliku da treniram s njima, to je nezaboravno iskustvo. Tada je došla prva povreda i prvi problem. RK „Bosna“ je počela da pada finansijski, odlazili su i najbolji igrači, a potom  i trener. Mi smo se tražili nekoliko godina, promijenili smo ekipu i uslove. Imao sam sreću da sam zabilježio nastup u regionalnoj ligi, koja je jedna od ljepših liga na svijetu. To me motivisalo za dalji rad. Onda sam išao na posudbu u lokalni klub „Željezničar“. To je bio dobar period gdje su se svi kvalitetni igrači, koji su nekada igrali jedni protiv drugih, skupili u ovom klubu.

    Kada ste dobili poziv da igrate van Bosne i Hercegovine?

    – Dobijao sam sve više šansi u prvom timu BiH, u jednom periodu od pola godine mogu reći da sam bio i jedan od nosioca igre. Nakon odigrane dobre polusezone za mene se zainteresovao jedan klub iz Češke. Otišao sam na probu i to je bio moj prvi susret sa strancima, drugom ekipom, jezikom, drugim shvatanjem rukometa, pa i sporta u suštini. Dobro sam se pokazao i potpisao ugovor. Proveo sam tamo 2,5 godine koje su mnogo doprinijele mojoj karijeri, ali i u sazrijevanju.

    Kako su Vas prihvatili Česi?

    – Prva tri-četiri mjeseca su bila jako teška, bio sam jedini stranac – Balkanac, dok nije došao Nikola Sekulić koji je danas jedan od mojih najboljih drugova. S njim je sve postalo lakše. S ostatkom ekipe sam i dalje u kontaktu.

    Kada ste se odlučili za promjenu kluba?

    – Nakon 2,5 godine osjetio sam da trebam neku promjenu, ali nisam htio da odem iz te sredine, tog dijela Evrope. Dobio sam poziv od kluba „Malacky“ iz Slovačke i mislim da sam napravio dobar korak u karijeri. Tu sam otkrio svoju drugu stranu, nisam mislio da ću se tako dobro snaći na više pozicija. Za dvije godine, koliko sam tamo, otkrio sam da imam i drugih kvaliteta osim playmakerskih. Sada sam na pauzi nakon osam vrhunski odigranih kola, gdje sam trenutno najbolji strijelac slovačke lige. To donosi i veću odgovornost, te me tjera trenirati i napredovati, kako bi ostao na nivou na kojem sam sada. Cijelo ljeto sam proveo u treningu i pripremao se za to, a na kraju se sve isplatilo.

    Kakvi su Slovaci, kako su Vas oni prihvatili?

    – Slovaci su dosta opušteniji od Čeha, a mentalitet im je sličan našem. U svako doba dana kafići su puni i prija mi taj način života – kafa prije, poslije, između treninga, baš kao u Sarajevu (smijeh). Tu sam se brzo uklopio. Slovaci su me prihvatili i zahvalan sam im na tome.

    Rekli ste da Vas je rukomet spojio s Vašim najboljim prijateljem Nikolom. Jeste li u Slovačkoj pronašli prijatelje?

    – Da. U ekipi smo trebali pojačanje i predložio sam druga iz Bosanskog Novog, Marija Graba koji je u tom trenutku bio slobodan. Došao je, svidjelo mu se i ostao je. Baš imam sreće da sam s tim momkom proveo vrijeme. Jako je važno imati takve ljude uz sebe kada živite odvojeni od porodice, prijatelja, van svog grada… Brzo učim jezike, tako da mi komunikacija nikada nije bila problem. Sada imam i dosta prijatelja koji su van rukometa. To su stariji ljudi koji su me u Češkoj pratili kao gledatelji, a sada dolaze i u Slovačku i prate me iako više nisam u njihovom timu.

    Kako provodite slobodno vrijeme u Slovačkoj?

    – Budim se rano. Doručak, prvi trening, a onda dođem kući i pravim ručak. Volim da kuham, sve sam sebi spremam i to me ispunjava. Onda idem na kafu, a poslije toga slijedi odmor. Onda opet trening, pa pravim večeru i tako pet dana u sedmici. Jedan dan je utakmica, a slobodan dan uvijek iskoristim za druženje s prijateljima. Sviđa mi se priroda u Slovačkoj i tu provodim dosta vremena. Imaju predivno uređene parkove i šume. Volim gledati filmove, a ovisnik sam o serijama.

    Koliko često dolazite u Sarajevo?

    – Nemam mnogo vremena i koristim svaku priliku da dođem i posjetim porodicu. Kući ukupno budem 2,5 mjeseca godišnje. Prešlo mi je u naviku, da kada sam pred Sarajevom pustim pjesmu od Al’Dina – Čaršija. Poslije puta nikad ne spavam, nego imam svoj neki ritual. Odmah ide kafa na čaršiji, zatim produžim na Kamariju. U Barama je moja omiljena slastičarna gdje idem kod „tetke“ na šampitu, moj omiljeni kolač… Lijepo je biti kući.

    Samila Ivković, Furaj.ba