„Kada se kiše i oluje stišale budu i kreket žaba po blatnjavom putu bude utihao i kad raspjevani zvuk zvona sa katedralskog tornja zaustavi i nadjača bolnu pjesmu vjetra, a aleje ponovo ožive životom proljeća, ja kliktaću nestanku svom”…
Piše: Milorad Bjelogrlić
Stihovima meni najdraže pjesme Indeksa „Negdje na kraju u zatišju”, počinjem moje sjećanje na legendarnog pjevača, talentovanog sportistu, dobrog čovjeka Davorina Popovića ili kako smo ga svi u Fisu zvali Pimpek, Pjevač, Dača kako su ga kasnije zvali.
Živio je u Mis Irbinoj ulici tačno preko puta Fisa. On je u moj život ušao kada sam imao četiri, pet godina. Sumnjam da je u Sarajevu bila neka zgrada u kojoj je živjelo toliko poznatih „faca”. Dva sprata iznad porodice Popović je bio čuveni muzički novinar Želimir Altarac Čičak, kao i poznati novinar TV Sarajevo Enver Mehmedbašić, naš Enko.
Upravo je Čičak i napisao stihove sa kojima počeh ovu priču „Negdje na kraju u zatišju”, je bila na neki način revolucionarna pjesma na muzičkoj sceni Jugoslavije. Traje preko deset minuta što je u to vrijeme bilo nezapamćeno.
Pimpek je sjajno pjevao, Bodo Kovačević je imao maestralne solo dionice na gitari, početne stihove je recitovao glumac Branko Ličen. I svi smo je voljeli. S Indeksima i našim Pimpekom Sarajevo je postalo prvi muzički grad u SFRJ. Njihovom pojavom krenula je i plima pjevača i grupa. Afirmisali su se Kemal Monteno, Zdravko Čolić, Bijelo Dugme, Kod… Tih godina smo se ponosili činjenicom da smo se rodili i odrasli u tom gradu.
Pimpekova prva velika ljubav je bio sport. Prvo je trenirao rukomet i sa pionirima Mlade Bosne igrao na prvenstvu Jugoslavije. Generacija sa Memnunom Idžakovićem, Bakirom Rudićem, Zoranom Glasovićem, Goranom Čengićem… Bio je najmanji i najbrži pa je igrao na poziciji krila.
Ljubav prema rukometu ga je brzo napustila pa se okrenuo košarci gde je pokazivao daleko veći talenat. Moderno rečeno igrao je plejmejkera, a volio je i da daje koševe.
Njegov čuveni šut kada digne desnu nogu su „snimila” sva mala raja pa smo i mi tako šutirali kada bi igrali basket. Juniorska ekipa Mlade Bosne je bila šampion Jugoslavije, a igrali su Zdravko Milanović, Boško Tanjević, Miloš Skakić, Davor Popović, Murat Burazerović, Vjećeslav Tolj….
Ja se, iskren da budem, ne sjećam, ali starija je raja pričala kako je jedan drugi Sarajlija, profesor Aca Nikolić, negdje sredinom šesdesetih u vrijeme kada je bio selektor Jugoslavije doveo reprezentaciju na pripreme na Jahorinu. U našem Fisu „plavi” su igrali trening utakmicu protiv Mlade Bosne. Vragolasti Pimpek je u jednom trenutku probacio loptu kroz noge čuvenom Ivi Daneu što je mnogo naljutilo profesora Nikolića koji je želio da prekine utakmicu zbog tog poteza. Taj gest Davora se prenosio i prepričavao „s koljena na koljeno” male fisofske raje. U svakom slučaju bili smo najvjerniji Pimpekovi navijači, a on je pred svaku utakmicu dolazio na ulaz iz Omladinske ulice i kod čika Salema uvodio nas na nama najdraže drvene tribine.
U sezoni 1967/68 Mlada Bosna se plasirala u Prvu ligu i ostvarila je neslavan bilans pošto je u 22 kola imala isto toliko poraza. Zbog nedostatka dvorane jer je Skenderija napravljena tek 1969. godine utakmice su igrali u Zenici. Pimpek je bio u toj ekipi i svi su mu predviđali blistavu karijeru. Posle ispadanja iz elitnog ranga Davor se okrenuo drugoj velikoj ljubavi, muzici i počeo da pjeva u Indeksima.
Sarajevo je početkom sedamdesetih postalo grad košarke pošto su se u sezoni 1972/73 Željezničar (nekadašnja Mlada Bosna) i Bosna plasirali u Prvu ligu, a Pimpek se na petnaestak dana vratio prvoj ljubavi košarci. U čast Želje i Bosne odigrao je jednu utakmicu za Omladinac. Fis je tu noć bio tijesan, a razlog je naš Pimpek koji je ponovo zaigrao. To je definitivno bila njegova poslednja košarkaška utakmica. Za Omladinac su igrala fisofska raja Luca, Đusa, Mise, Tale…
Kada je sa Indeksima otpjevao velike hitove „Plima”, „Balada”, „Da sam ja netko”… naš ljubimac iz dječijih dana postao je „Pjevač”.
Njegova neprevaziđena poštapalica, kada je htio nešto važno da saopšti je redovno počinjala uzrečicom: „Slušaj, da ti pjevač nešto kaže…”. Tako je za većinu Sarajlija i postao „Pjevač”. Međutim, za nas je uvijek bio i ostao naš Pimpek kojeg smo zavoljeli dok smo još igrali klikera.
Po nadimku Pimpek je postao popularan od Vardara pa do Triglava, ali sam uvjeren da skoro niko i ne zna ko je Davora Popovića prvi nazvao tako. Naravno i taj nadimak je dobio, gdje drugo nego u Fisu od starije fisofske raje. Koliko znam, a smio bih se kladiti u ne znam šta, da je Davoru još dok je bio junior Mlade Bosne, taj nadimak dao Avdo Mujezinović, građevinski inžinjer i jedan od pionira današnjeg malog rukometa. Avdo Ćoro kako su ga zvala starija raja je nazvao Davora Pimpek po maloj bradavici koju je imao pokraj lijevog uha. Ne daj bože da je neko od nas pičuladije nazvao Avdu, „Avdo ćoro” uslijedila bi „čvoka”, da ti glava zvoni sedam dana. O bože, kako su to lijepa vremena bila. Red se znao i morao da poštuje. Kući su nas vaspitavali roditelji, a u Fisu starija raja. Postojala je jedna mladost, puna radoznalosti, radosti, smijeha, veselja…
Rijetko ko od naše male fisofske raje nije išao kod njega u nama najdraži kafić „Davor”. Nalazio se u Brankovoj ulici uz tramvajsku prugu. Bio je smješten u podrumu i koliko se sjećam otvoren je kada sam bio maturant, a to znači negdje 1977. godine. Posao je vodio Kenan Šahinagić sa kojim sam mnogo puta igrao mali fudbal uFisu, a jedan od konobara Muhamed Poričanin koji je igrao za ekipu „Davor” na brojnim turnirima malog fudbala.
Kao da je juče bilo, a ne prije 40 i „kusur” godina. Enterijer je rađen po ideji Dragana Stefanovića za kojeg je raja čula tek kada je „dizajnirao” prva dva omota ploča Bijelog Dugmeta. Čovjek uvijek u trendu i aktuelan. Tapete su bile urađene po pismima koje su brojne djevojke iz nekadašnje nam domovine Jugoslavije pisale Pimpeku. U separeu iza ulaznih vrata i na zidovima su bile slike još jednog Sarajlije, poznatog slikara Mersada Berbara. Sve u svemu kod Pimpeka su uvijek dolazila fina raja i nikada nije bilo frke.
Iako ga je cijela Juga poznavala kao pjevača Indeksa Davor je uvijek ostao vezan za sport. U fudbalu je navijao za Želju i išao je na Grbavicu. Bio je redovni posjetilac košarkaških utakmica Bosne i imao je svoje mjesto ispod koša gde je uvijek glasno bodrio Bosnu i svog najboljeg drugara, još jednu jugoslovensku i sarajevsku legendu Kinđeta (Mirzu Delibašića). Pimpek i Davor su bili nerazdvojni do kraja. Sinovima su dali isto ime (Dario), a zajedno su i otišli u neki bolji svijet 2001. godine.
Sahranjeni su jedan pored drugog na Barama, a ja svake godine obavezno kada dođem odem u park u Mis Irbinoj gdje su u staklu ovjekovječena dva meni izuzetno draga čovjeka. Gledajući i slušajući Pimpeka sam odrastao i divio mu se, a kada sam postao novinar sa Kinđetom sam se često čuo i pisao o košarci i Bosni.
Mi sve stariji i sijede kose nemamo pravo da ih zaboravimo. Stariju raju iz Fisa uvek ću nositi u srcu i duši, a svakog od njih pamtim po nekoj rečenici koja mi se urezala u sjećanje. Dacu sam upamtio po dijagnozi „papan” (primitivci, amoralni, polupismeni, agresivni, nacionalisti), a Davora po dvije rečenice: „Dug je put od opanaka do mokasina, a mnogi su preko noći prošli taj put”. U Fisu je često govorio: „Za doktora se uči, gospodin se rađa”. Tačno tako. Uvijek je bio branilac građanske kulture.
Sve polako nestaje kao da nikada nije ni bilo, a bilo je Boga mi, i te kako je bilo. Onog ranijeg se uvijek bolje sjećam, a pisanje je samo izvinjenje dijelu života za koji nikada nismo imali vremena. Uspomene imaju čudnu moć. Vraćaju me na adrese, mjesta, godine koje su zauvijek ostale u meni.
Zbog jedne mladosti želim da im se zahvalim. Hvala, nebesima što imadoh sreću da odrastem uz Pimpeka i ove divne ljude koje spomenuh u priči. Šta mislim o njima to napisah i potpisah. Moja raja.
