„Vrlo, vrlo daleko. Ovo je jako daleko“ govorio sam sam sebi. „Devet tisuća kilometara dug put u jednom smjeru, a još uvijek u istoj državi“ promislih jednog jutra za šetnje maglovitim Vladivostokom. Bila je špica dana i kroz centar su škripali tramvaji, brujili automobili, a kolone ljudi ulazile su u trgovine, shopping centre, restorane i knjižnice. Ocean je mirno grlio grad dok su u daljini urlali vlakovi spremajući se na daleki put u Moskvu.
Kroz glavu mi tad prođu sva ona mjesta koja sam sreo i ljude koje sam upoznao. Nešto poput nostalgije ili tuge za prošlim vremenom.
Grad koji nazivaju vratima Bajkala smjestio se na rijeci Angari, jedinoj koja izvire iz Bajkalskog jezera. Tih ljetnih dana u gradu su se vrućine penjale do nesnosnih 35 stupnjeva, a stanovnici su mahom pohitali u rijeku na hlađenje. Do Vladivostoka od Irkutska ima još oko 4000 kilometara, ali kako sam se konačno dočepao Sibira i njegovih skrivenih ljepota, izlazim iz vlaka. Bilo bi šteta tek tako projuriti pokraj njih.
Grad Irkutsk star je 350 godina što znači da je jedan od najstarijih u Sibiru. Ujedno je i jedan od najvećih. Broj stanovnika konstantno raste pa ih sada ima oko milijun. No koliko god grad bio velik, trebate li se s nekim naći u Rusiji, to je najmanji problem. Sastanak jednostavno dogovorite na križanju ulice Karla Marxa i Lenjina. Svaki ih grad ima i svaki se put sijeku pod pravim kutom. Sa stanice sam krenuo upravo tamo gdje me je čekala moja ruska drugarica Natalija koja će mi pobliže objasniti sibirski način života. „Vjerojatno nisi mislio da i u Sibiru može biti 35 stupnjeva?“ – pitala me dok sam okupan znojem hvatao malo hlada u parku, tik do kazališta. „Ono što gledaš u filmovima američka je propaganda. Tamo je Sibir prikazan kao najhladnije mjesto s najhladnijim ljudima“. Kasnije sam o njezinoj izjavi malo razmislio da bi na kraju zaključio da je to vjerojatno istina. Govorimo li, pak, o ljudima Sibir je sve samo ne hladan.
Tijekom daljnjeg napredovanja na Istok, vlak prolazi tik do Bajkalskog jezera – „Sibirskog Bisera“. Zadržao sam se tamo punih tjedan dana. Jezero, dugo 630 km i široko samo 60 sa svojih je 1637 metara najdublje na svijetu. Nalazi se na mjestu dodirivanja tektonskih ploča i konstantno se produbljuje. Čak petina svjetske pitke vode nalazi se u njemu i piti ju je moguće čak s obale. Jednostavno uzmete čašu zagrabite i „živjeli“! Voda je jako hladna jer je nekoliko mjeseci u godini jezero potpuno pod ledom. Sezona kupanja počinje u kolovozu ali nikad nije toplije od 15 stupnjeva. Još jedna stvar jezero čini velikim, a to je religijski značaj. Narod Burjata, autohtoni stanovnici regije, srodnici Mongola jezero smatraju čarobnim mjestom. Oni su Budisti ali još je uvijek među njima jaka tradicija šamanizma. Tako, na primjer na najvećem otoku bajkalskog jezera Olkhonu postoji „šamanska stijena“ ispred koje se duhovima prinose žrtve u hrani i piću. Bezbroj sela porazbacanih uz obale Bajkalskog jezera predstavljaju Rusiju kakva je nekad bila: drvene kućice, neasfaltirani putovi, stari vagoni i pokoji čamac. U svakom selu postoji babuška koja će vam za šezdesetak kuna rado iznajmiti sobu i pripremiti doručak. Ljudi su ovdje često siromašni ali nikako zli i napasni. Nitko vas neće opljačkati ili pokrasti. Natalija kaže da su obale Jezera uz gradić Listvjanku omiljeno vikend okupljalište stanovnika Irkutska. U Listvjanki je malena luka i plaža koja se vikendom napuni ljudima jer udaljena je od Irkutska samo sedamdesetak kilometara.
U daljnjoj ruti do Vladivostoka pruga kroz netaknutu tajgu gotovo prolazi rusko kineskom granicom preko plavih planina, sićušnih sela i velikih gradova. Ovo mjesto samo je srce ruskog Dalekog istoka i predstavlja svojevrsni „divlji zapad“ kroz koji su u 19. stoljeću prolazili osvajači i kolonizirali cijeli kraj. Raznovrsnost se očituje svakim novim korakom. Burjatska republika predstavlja centar ruskoga Budizma, grad Khabarovsk na rijeci Amur djeluje kao mediteranska oaza dok Birobidžan zadivljuje svojom židovskom zajednicom i vlastitom autonomnom oblasti starijoj od moderne države Izrael. Napredujući prema Istoku kroz prozor se nižu prizori divlje prirode. Pojas tajge na sjeveru koja se proteže skroz od Skandinavije do Mongolije i Kine. Oduševljava bogatstvo rijeka i potoka – u Rusiji se naime nalazi 6 od 20 najdužih rijeka svijeta. Promatrati ove prizore zanimljivo je, ali istovremeno i uspavljujuće pri konstantnom kretanju vlaka. Dok sam besciljno buljio kroz prozor glavom mi je prolazilo pitanje: tko li je tu prugu gradio i kako je po bogu ispala baš toliko duga? Google čini čuda, pa saznajem – Ideju o gradnji željeznice koja bi povezala prijestolnicu St. Petersburg s Tihooceanskom lukom Vladivostokom odobrio je car Aleksandar II. Njegov sin, car Aleksandar III nadzirao je gradnju koja je između 1891. i 1913. premašila cifru od 1.455 bilijuna rublja. Da usporedimo koliko je to mnogo reći ćemo samo da je jedino Prvi Svjetski Rat uspio toliko opteretiti budžet Rusije. Željeznicu su gradili radnici iz cijeloga carstva isto kao i iz inozemstva. Bio je to mukotrpan i opasan posao pri kojem su iza ugla uvijek čekali banditi, vladale su bolesti, a iz mraka su vrebali gladni tigrovi. Radnici su često štrajkali jer bili su slabo opremljeni i bez logistike koja bi im osiguravala hranu. Gradilo se po etapama počevši kao što je spomenuto 1891., da bi zadnja etapa, ona koja prolazi preko rijeke Amur bila dovršena tek 1916. Ona je zbog brojnih mostova bila najzahtjevnija. Željeznički radnici također su odigrali važnu ulogu u boljševičkoj revoluciji 1917., koja će promijeniti povijest Rusije. Željeznica je potakla daljnji razvoj Sibira i Ruskog dalekog Istoka te učvrstila rusku vlast u zabačenim dijelovima zemlje.
Nakon tri tjedna stižem u Vladivostok s vrlo malo prtljage ali s vrlo puno uspomena i dojmova. Umjesto da krenem u skupe stanove koje su babuške iznajmljivale na stanici, kupujem lokalni oglasnik, listam i zovem. Za pola sata po mene na stanicu stiže Denis Puškin. Vozi me u stan, predaje mi ključeve i zaželi mi dobrodošlicu. Kaže kako sa slavnim piscem prezimenjakom nema nikakve veze i da više voli gledati filmove nego čitati knjige. U narednih nekoliko dana uspijevam saznati mnogo stvari jer s Denisom prolazim gradom, svakodnevno degustirajući pivo. Čovjek mi zbog novonastalog prijateljstva snizuje stanarinu s 1500 na 1000 rublja (na oko 180kn).
Uspijevam u tom vremenu upiti dušu grada svakodnevno se uspinjući njegovim brežuljcima, uzlazeći u orijentalne restorane i u čudu očekujući razvedravanje. Magla je danima visjela u zraku. Ovu pojavu Denis objašnjava kao sasvim normalnu – tako već punih mjesec dana. S tim se jednostavno moram pomiriti. Ali usprkos magli egzotika je i dalje prisutna na svakom koraku. Možda zato jer su ovdje prije dolaska Rusa u 19. stoljeću pretežno živjeli Kinezi. Zbog toga je u gradu ostao orijentalni dodir koji je samo povećan blizinom Koreje ili pak Japana koji je udaljen 24 sata vožnje trajektom preko Japanskog mora. Trgovačke su veze s tim zemljama vrlo čvrste i jake. U Vladivostoku tako svi voze automobile uvezene iz Japana i Koreje dok se u Kinu odlazi u jeftini shopping. S druge strane stanovnici tih zemalja, ponajviše Kine dolaze u grad zbog posla pa se na kraju i stalno nasele. Egzotici je pridonijela i dugogodišnja izolacija za vrijeme komunizma kada su i sami stanovnici morali tražiti dozvolu za izlazak. Od kada se sredinom 90-ih počeo otvarati u njega su ušli i svjetski trendovi. Sve što se može pronaći u prosječnom europskom gradu pronaći se može i u Vladivostoku. Barovi, noćni klubovi, restorani, kazališta……k tome je još i zadnja stanica transsibirske rute, golemi plus u bilježnici svakog avanturiste.
„Vrlo, vrlo daleko. Ovo je jako daleko“ govorio sam sam sebi. „Devet tisuća kilometara dug put u jednom smjeru, a još uvijek u istoj državi“ promislih jednog jutra za šetnje maglovitim Vladivostokom. Bila je špica dana i kroz centar su škripali tramvaji, brujili automobili, a kolone ljudi ulazile su u trgovine, shopping centre, restorane i knjižnice. Ocean je mirno grlio grad dok su u daljini urlali vlakovi spremajući se na daleki put u Moskvu.
Kroz glavu mi tad prođu sva ona mjesta koja sam sreo i ljude koje sam upoznao. Nešto poput nostalgije ili tuge za prošlim vremenom. Kutak podsvjesti naredi mi da ispraznim džepove i prebrojim preostale rublje. Začudio sam se jer imao sam više od očekivanog te sam odmah pojurio prema željezničkoj stanici. Uđoh u prostoriju s šalterima u kojoj začudo nije bilo gužve. Izvadih sav novac koji sam imao na pult šaltera broj dva. „Pažalasta!“ – rekla je prodavačica karata dajući mi moju.
Na njoj je pisalo Vladivostok – Moskva.
Hrvoje Ivančić
