Žuta kuća na početku grada

    Žuta kuća na početku grada

    Potraje spuštanje kanjonom Miljacke. Čini se da šuma nema kraja, a i čovjek izgubi osjećaj na kojoj je visini bio. Stekne taj osjećaj kad ponovo siđe. Na izlasku iz šume u Vrhbosansko polje stoji ona. Žuta, s nijansama narandžastog. Nakinđurena, čipkom obrubljena, a na glavi kruna od ljiljana. Nije njena boja limun žuta, nije ni oker, ova žuta nosi u sebi i boju pustinjskog pijeska i čaršijskog zlata.  I skromnost  i raskoš. I bliskost i nadmenost. Stoji kao dobrodošlica. Nekad je ta dobrodošlica bila mevlevijska tekija na Bentbaši, koju jedni uništiše, a drugi obnoviše podigavši je na stijeni iznad starog mjesta, pa sad samo može gleda, više ne dočekuje.

    430972_450680768329457_1638083768_n
    Žuta kuća možda ne pripada tu. Nije dijelom Čaršije, prevelika je. Nije dijelom šume, prenježna je. Nije dijelom ničeg, ali izgleda da joj je ipak mjesto tu, ne može se ni zamislit ništa manje visoko, ni manje žuto od nje. Možda da pokaže da se može desiti da i Švabo nešto ne zna. Da ne zna da ovi muslimani u Bosni nisu kao oni iz Španije, oni  koji vole nakinđurit i čipkom obrubit zgradu. Ovi u Bosni tek znaju zavoljet takvu zgradu. I prihvatit je kao svoju.

    Kao i u svemu sarajevskom i Vijećnica izgleda drugačije s Bistričke i s one druge strane. S memli strane je i sunce gleda i obasjava. Otvorena je, raskošna, široka, zove, mami. Kad je gledaš sa Vratnika, gledaš je s boka, stidljiva je povučena. Kao da žali što je Nadmlinima zaklonila pogled na Čaršiju. Ne smije im ni u oči pogledat. Drugi bok gleda na Bravadžiluk, osmatra sve do Čaršijske džamije. Dim iz ćevabdžijske ulice zaklanja joj pogled na najljepšu sarajevsku avliju, džamijski harem. Miris pečenog mesa, ne da mirisu haremske ruže da dođe do obruba od bijele čipke. I kao da taj dim kaže – kad ti ne daš Nadmlinima da gledaju, ne dam ni ja tebi. I kao da pomisli – da mogu, otjerao bih te, kao što si i ti otjerala Inat kuću na drugu stranu. Ali da je na drugoj strani ne bi se mogla otvoriti suncu. Zna  i on  to. Ali dimi. Ne prestaje.

    Imao sam, za studentskih dana, običaj hodat’ Starim Gradom. Što bi stariji rekli da mozak “provjetri” nakon cjelodnevnog učenja. Pravio sam ture znanim i neznanim mahalama, ulicama, koje su popodne,  puste krile svaka svoju tajnu. Odakle god bih „bacio“ pogled na Sarajevo, nazirala se Vijećnica. Ova Vijećnica mog vremena, zapaljena, uništena, tužna, krila je i sama svoju tajnu. Mahalske tajne uspio sam otkriti, ali tajnu koju nosi Vijećnica nisam. Možda nekad i uspijem.  Ako udjem u nju, prođem  hodnicima, stepenicima, pogledam i iz nje, a ne samo na nju. Mozda taji istinu, šta će ona tu, ili koliko je slova sačuvala, iščitala. Koliko je diploma istrpila? O kakvim se mudrim i manje mudrim stvarima vijećalo u njenim sobama. Možda otkrije i tajnu sudbina i jauka iz susjedne Beledije koje je slušala godinama. Ili tajnu velikih ljubavi koje su se rodile u njenim odajama.
    A vjerujem i da zna zašto je smetala onima koji su je zapalili tog ljeta. Zna, ali neće reći. Dama.

    Vedran Jakupović, Furaj.ba

    16