Postoje ljudi koji ne pripadaju samo vremenu u kojem su živjeli, već i gradovima koje su voljeli, jeziku kojim su govorili i narodu čiju su dušu razumjeli. Abdulah Sidran bio je jedan od njih – pjesnik Sarajeva.
Tekst: Furaj.ba
Foto: Privatna fb stranica
Abdulah Sidran – književnik, pjesnik, akademik, scenarista i autor najčitanijih knjiga i najgledanijih, višestruko nagrađivanih filmova – preminuo je 23. marta 2024. godine, u 80. godini života.
Iako je Sidran fizički zauvijek napustio Sarajevo – ili, kako bi on to rekao, “ispisao se iz živih” – njegova djela nastavljaju da žive u srcima onih koji ga vole, a puno ih je. Tome svjedoči njegov mezar koji postaje kultno mjesto onim koji su navikli na duge razgovore s Avdom. Pokopan je, kako je i želio, u samom srcu Sarajeva – u haremu Ferhadija džamije – tamo gdje i pripada, među ljudima i gradom kojem je dao toliko sebe.
Rođen je 2. oktobra 1944. godine u Sarajevu, u kojem je pohađao osnovnu školu, gimnaziju i Filozofski fakultet. Svjetsku slavu stekao je kao scenarista višestruko nagrađivanih filmova: Sjećaš li se Dolly Bell, Otac na službenom putu, Praznik u Sarajevu, Kuduz, Savršeni krug. Njegove knjige nose epitet bestselera, a pozorišne predstave pisane prema njegovim tekstovima, poput U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce, postajale su najizvođenije i najposjećenije.
A zamalo da Abdulah Sidran nikada ne postane pisac, već — otpravnik vozova. Nakon što je pao godinu u čuvenoj sarajevskoj Prvoj gimnaziji, otac mu je, bolestan i zabrinut za njegovu budućnost, želio osigurati posao pa ga je upisao u Željezničku školu. No, na ljekarskom pregledu otkriveno je da slabije vidi na jedno oko, pa nije mogao postati otpravnik. Umjesto pištaljke i uniforme, život mu je dodijelio stihove. Tu je ulogu kasnije i odglumio u filmu Kuduz.
Među djelima koja su ostavila neizbrisiv trag nalaze se i njegove knjige poezije: Sarajevska zbirka, Sarajevski tabut, Suze majki Srebrenice, Planeta Sarajevo, Zašto tone Venecija, kao i zbirka publicističkih tekstova Oranje mora te autobiografski roman Otkup sirove kože. Sidranova poezija prevođena je na engleski, njemački, francuski, italijanski, albanski, holandski, turski, norveški, šveeski, engleski, čak i arapski jezik.
Sidran je bio i ostao duša Sarajeva, jer niko kao on nije znao riječima opisati sarajevsku zbilju, teška vremena, humor i emocije njegovih građana. Sidran je bio pjesnik Sarajeva, svoga rodnog grada koga je nazvao planetom. On je Sarajevu podigao literarni spomenik. Premda je pisao i o svom tegobnom preživljavanju uspio je da bude omiljen što se dogodi samo rijetkima. Njegove anegdote već su dio urbane legende grada pod Trebevićem.
Njegova pjesma “Ne može se živjeti u Sarajevu” najbolje govori o tome:
Cijeli život Abdulaha Sidrana bio je borba za preživljavanje o čemu je pisao u “Otkupu sirove kože”, a teška vremena pobjeđivao je produkcijom humora i kad treba i kad ne treba. A uvijek treba. Govorio je da na svijetu “ne smije postojati mjesto na kojemu nema mjesta za humor”.
Abdulah Sidran bio je i pisac i simbol otpora i snage duha u najtežim vremenima. Bio je svojevrsni tribun potlačenih i poniženih, nekad vrlo oštar i surov u javnim istupima prema onima koji su činili nepravdu, a u isto vrijeme je bio i vrlo nježan, krhak i emotivan kad je to trebalo. Sidran je opjevao Bosnu, patnju bošnjačkog naroda, koja je imala univerzalnu poruku – da se nikada i nikome ne ponovi. Ostat će upamćen po poruci koju je, iz iz beogradskog Doma sindikata, uputio predstavnicima vlasti u Srbiji da “niko nema ništa protiv Velike Srbije, ali neka je grade na sprat”.
Foto: Milomir Kovačević Strašni
Nije Sidran dao svoju Bosnu, a ni njegova Bosna nije dala njega. Boljelo ga je što mu domovina nema tekst za himnu, pa je napisao svoju verziju ratne 1993. godine. Nadao se da će baš ta njegova “Bosna” jednog dana postati zvanična himna. Ali, nažalost to nije dočekao.
No dočekao je brojne nagrade za svoj izuzetni stvaralački rad. Među njima su Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Godišnja nagrada Udruženja književnika BiH, Godišnja nagrada izdavačke kuće “Svjetlost” i Zmajeva nagrada. Posebno se izdvaja “Nagrada slobode” francuskog PEN-centra, koju je dobio za knjigu poezije Sarajevski tabut, objavljenu tokom rata u Bosni i Hercegovini. Sidran je bio i član Akademije nauka i umjetnosti BiH i majstorski kandidat u šahu.
Preminuo je u bolnici okružen svojim najmilijima. Netom prije smrti na papiriću veličine vizit karte, svojoj supruzi, svojoj velikoj ljubavi i podršci, napisao je:
„Bijo, limvo te.”
