Adnan Hasković: Dišem za glumu

Na kojem god setu da se pojavi u inostranstvu, on je drugačiji – i pojavom, i energijom, i glumom  

Razgovarala: Elma Zećo

Fotografije: Irfan Redžović

Karijeru je započeo u teatru, ali je oduvijek bio filmski čovjek. Sjeća se da je svoj talenat otkrio gledajući TV, od obdaništa je privlačio pažnju svojim performansima i još kao sedmogodišnjak dobio ulogu na filmu čije je snimanje poremetio početak rata. Film je tako njegova prva ljubav, sredstvo kojim može više da kaže i zbog kojeg se, kaže danas kao ostvareni glumac, uopšte bavi glumom. Iako njegovo vrijeme tek dolazi, Adnan Hasković (33) jedan je od rijetkih bh. glumaca s internacionalnom karijerom kojoj su posebno krila dali filmovi Venuto al mondo, Snowpiercer i serija Legends.

UVIJEK SPREMAN

Da li je nužno živjeti u Los Angelesu da biste bili dio velikih filmskih priča?

–  U Los Angelesu sam proveo skoro četiri mjeseca sa suprugom nakon što smo se, kao u filmovima, brzo upoznali i vjenčali. To je ujedno bio i poslovni put i naš medeni mjesec. Globalni pristup svemu glumcima je omogućio da bazu mogu imati bilo gdje na svijetu i da opet budu u prilici da sve poslove jednostavno iskomuniciraju s poslovnim partnerima. Možete živjeti u LA-u dugo, ali ako nemate kontakte i pristup određenim stvarima ništa vam ne znači što ćete se šetuckati po slavnim Venice ili Sunset Boulevardu, iako jeste lijepo, super je klima i divan ambijent. Mnogi renomirani evropski glumci koji su napravili veliki uspjeh u Hollywoodu ne žive tamo, poput Javiera Bardema, Gérarda Depardieua, ili Vincenta Cassela, dok se, s druge strane, mnogi holivudski projekti snimaju u Kanadi, Pragu, Londonu… Boraveći u LA-u imao sam mnoštvo kastinga za koje sam snimao takozvani self-tape, jer se sada manje praktikuju uživo kastinzi. Tek ako ste u užem izboru, onda idete uživo, a tim povodom možete i otputovati bilo gdje.

Ko se brine o Vašoj karijeri?

–  Agent u Italiji, agencija u Londonu, dok u Americi odnedavno pregovaram s novim agentima. U mom poslu je prirodno da svaku godinu, godinu i po mijenjate tim ljudi zbog zasićenja i nepodudaranja vizija. Tržište je slobodno. Vi ste svoj gazda, svoj proizvod i normalno je da ćete se okruživati ljudima koji će posao u određenom trenutku bolje obaviti.

Šta je trenutno in u Hollywoodu?

–  Nema tu pravila, jer je Hollywood širok pojam koji uključuje, između ostalog, i sapunice, i glupe sitcome. U A kategoriju glumaca znaju zalutati također nekvalitetni glumci, što je posljedica moćnih politika i jakih lobija. Međutim, najdugotrajniji glumci su oni koje je Bog dao za ovaj posao. Ako dosljedno prate svaki korak, oni nađu svoj put. Generalno, neosporno je da je za uspjeh u Hollywoodu nužan kvalitet. Poželjno je biti harizmatičan i plijeniti pojavom, a podjednako je važno stalno raditi na sebi i disati za svoj poziv.

Šta Vi radite za sebe?

–  Osim što pažljivo biram saradnike, učim jezike, želim biti informisan, stalno komuniciram, njegujem kontakte, obrazujem se, čitam, radim, treniram… Počeo sam rješavati pitanje radnih dozvola za SAD i Veliku Britaniju. Dešavalo se da u roku od sedam dana agencija treba pronaći novog glumca za jednu od ključnih uloga, svidite im se na kastingu, ali kako nemate dozvolu za rad saradnja nije moguća. Želim biti spreman u svakom trenutku. Cvijeće se mora zalijevati. Inače, vene.

U septembru Vas očekuje novi filmski set. Otkrijte nam više. 

–  Emre Coşar, turski reditelj, debitant, ima impresivnu internacionalnu priču, dramu s implikacijama psihološkog trilera. Priča je univerzalna i dešavanja mogu biti bilo gdje, baš kao što Hamlet može biti bilo koji dvor na svijetu. Mnogo je radio u izvršnoj produkciji holivudskih filmova snimanih u Turskoj, od posljednjeg Jamesa Bonda do filma Izvor nade, kojeg je režirao Russell Crowe. Pretalentovan je, a mentor na filmu će mu biti poznati evropski reditelj Fatih Akin.

Padaju li Vam teško transformacije za uloge?

–  Za novu ulogu sam se morao udebljati, odnosno dobiti na masivnosti mišića, jer glumim pukovnika, jednu od dvije glavne uloge. Sve su to procesi na koje sam navikao, a kako volim sport odstupanja u kilaži lako regulišem.

PAŽLJIVO BIRAM ULOGE

Koji lik ste doživjeli cijelim bićem?

–  U teatru bih se vratio na predstavu Legenda o Ali-paši Sulejmana Kupusovića, a na filmu ulogu Gojka u filmu Venuto al mondo, jer sam i ličnim iskustvom bio involviran u cijelu priču. Glumicima se mora vjerovati da su određene ličnosti, ne da ih glume. Samo poistovjećenost s karakterom nosi istinitost. Zbog ovog filma i pet godina nakon premijere na Messenger mi stižu poruke iz različitih dijelova svijeta. Osjećam se ushićeno kada vidim koliko je daleko priča otišla.

Kako ste doživjeli Penélope Cruz?

–  Veliki profesionalac, velika glumica. Ona posjeduje ljudske kvalitete i nije tek tako tu gdje jeste. Vjerujem da Bog uvijek nagradi i kada si čovjek i kada si profesionalac.

Ko Vas je najviše fascinirao od svih poznatih glumaca s kojima ste igrali?

–  Najviše impresija ostavili su Emil Hirsch i Penélope Cruz kao i njen suprug Javier Bardem, koji je mnogo vremena provodio s nama na setu. U suštini, svi su divni i normalni ljudi. I Tilda Swinton, i pokojni John Hart, stari bard engleskog glumišta, i Sean Bean, i Octavia Spencer… Osnovna stvar kada sarađujete s nekim je da budete ljubazni, pozitivni i ugodni za saradnju.

Odbijate li uloge?

– Kao mladi glumac doživio sam i najljepše i najgore stvari kako u teatru tako i na filmu. Igrao sam u serijama za koje bih dobio tekst noć prije, ili pred početak snimanja scene. Danas tačno znam šta hoću i zašto se bavim ovim poslom. Pažljivo biram uloge. Recimo, odbio sam tri sapunice u Hrvatskoj gdje su mi nuđene naslovne uloge, jer za mene gluma nije zarada novca, ili popularnost. To je banalan pristup. Više sebe vidim kao engleskog glumca Daniela Daya-Lewisa. Kvalitet mora biti u prvom planu po cijenu da će se karijera sporije razvijati, ali takav odnos prema poslu me ispunjava.

Anegdota za dugo pamćenje

Shrvani umorom, tokom snimanja filma Venuto al mondo Penélope Cruz i Adnan Hasković nisu mogli dočarati iskrenu emociju straha okruženi maskiranim vojnicima koji u gluhoj noći zaustavljaju njihov kombi. Scena se ponavljala čak 15 puta, a onda je reditelj Sergio Castellito posegnuo za mudrim trikom.

”Sjedeći u kombiju za vrijeme pauze odjednom je jedan vojnik otvorio vrata i kutijom cigara pogodio Penélope u glavu, dok je meni pušku stavio na glavu. Radio je sve što nije bilo dogovoreno. Nastupila je prava drama. Taman kada sam htio burno reagovati, statista je skinuo masku ispod koje se pojavio režiser. Sergio se preobukao u vojnika da bi isprovocirao ono što je htio dobiti – prirodnu emociju straha. Penélope je bila malo ljuta, jer ju je nezgodno pogodio kutijom cigara. Oboje nas je počeo grliti, a kada smo pregledali snimak, uslijedio je aplauz.”

Zašto ste odlučili investirati u restoran bosanske kuhinje?

–  Mnogo putujem i kada se vratim u Sarajevo postajem svjestan šta nam nedostaje u kulinarstvu. Nema zemlje koju nisam obišao a u čijem najvećem centru u gradu nisam vidio kuhinju te zemlje. Htio sam investirati u nešto što je bosansko, raditi na podizanju nacionalne svijesti, vratiti dušu naše tradicije. Bilo bi idealno da u SCC-u od samog početka postoji bosanski kutak s domaćim lokalima i motivima. Fazon je brendirati svoje i iskomunicirati na više jezika. Za restoran koji je dobio izgled scenografije za predstavu iskoristio sam motiv ruže koja je uvijek bila simbol dostojanstvenog, lijepog i elegantnog. Turisti kada dođu žele da vide ono što je autohtono, a idealan je spoj kada još imaju priliku osjetiti ukus domaće hrane kao da ste ih ugostili u domu svoje nane ili bake.

Čija Vas je kultura posebno dojmila na Vašim proputovanjima?

–  Italijanska kultura mi je veoma bliska. Volim Italijane zato što su kao i mi – strastveni i srčani ljudi. I London mi se dopada kao grad. Naravno, Orijent je čudesan. Posebno me fascinira perzijska kultura. Nisam još posjetio Iran, ali želja je ogromna. Fasciniran sam spojem njihovog duhovnog i kulturloškog naslijeđa. Želim ga doživjeti.