Opredijeljena za rad i stalno usavršavanje, tumačila je potpuno različite uloge otkrivajući svoje sklonosti i pokazujući koliko može dati kao glumica, danas članica ansambla Kamernog teatra 55, gdje je svojevremeno kao tinejdžerka gledajući predstavu poželjela da karijeru gradi na daskama koje život znače
Razgovarala: Elma Zećo
Foto: Irfan Redžović
“Pojavi se i uradi najbolje što možeš”, to je svjetonazor kojeg glumica Aida Bukva živi svakodnevno. U poslu je, veli, odgovorna prema sebi i svima ostalim, jer samo osjećaj odgovornosti može proizvesti osjećaj sigurnosti iz koje nastaje radost glumačke igre.
“Čovjek želi da mu ono što radi donosi radost, ona je uvijek poenta. Samo tako možeš biti maštovit, briliantan na momente, dobar sebi i drugima”, govori naša sagovornica, kojoj je do sada zadovoljstvo bilo raditi s rediteljima poput Aleša Kurta, Kenana Kulenovića, Gradimira Gojera i Dine Mustafića.
Nova uloga, novo putovanje
Otkako ste se pojavili na glumačkoj sceni BiH u suštini ne mirujete. Viđali smo Vas u projektima različitih formata. Šta Vam je najviše pomoglo da sazrijete kao glumica?
– Radno iskustvo u različitim projektima, različiti reditelji, različite ekipe, različiti koncepti u kojima svaki put počinješ od početka. Dok si mlađi, misliš da je u poslu kao s trčanjem – što duže trčiš, lakše ti je, ali to, nažalost, u umjetnosti nije tako. Svaki put počinješ od nule, ali već s određenim granicama u glavi. Svako iskustvo vas uči novim lekcijama tako da u jednom trenutku znaš šta ne smiješ uraditi. Stoga je svaka nova uloga zasebno putovanje za koje su vam potrebne druge vještine.
Vi ste prvu značajniju teatarsku ulogu dobili s 22 godine u nagrađenoj predstavi Buđenje proljeća, rediteljice Selme Spahić, u kojoj mladi glumci razotkrivaju bezosjećajnost savremenog društva. Koja vrsta teatarskog prelaženja granica bi Vam danas bila izazovna, deset godina kasnije?
– Opet progovaranje o istini, našim aktuelnim problemima, našem mentalitetu. Prekoračenje granica nije više golotinja, ona je davno prevaziđena kako u profesiji tako i u privatnom životu ljudi. Sve je golo, sve je providno, živi se na društvenim mrežama bez čuvanja intime. Privatnost i intima potpuno nestaju kao koncept života. Umjetnost na ozbiljnim scenama preispituje ovu pojavu. Koja je to potreba da se javno živi život, da niko nema potrebu za introspekcijom, introverzijom? Vlada ekspanzija prema vani. Postojimo u očima drugih, dok samo za sebe iščezava. Ako slike neko nije vidio, to se nije ni desilo.
A kakav je Vaš odnos prema društvenim mrežama?
– Ponašam se onako kako danas nije tipično. Nemam naloge na Instagramu, Twitteru, a na svom Facebook profilu sam aktivna svakih nekoliko mjeseci. Ne volim da dijelim privatnost i ne osjećam da moram dijeliti meni važne stvari, pogotovo s nepoznatim ljudima, i da na taj način budem odobrena. Ako imaš stotinu lajkova, mora da si super, ako imaš samo četiri, mora da si bezveze. Moj cilj je imati živ odnos s drugom osobom, da razmjenjujemo utiske, osjećanja, mišljenja. Dugo mogu da budem i sama, jer u glavi imam toliko zanimacija da uvijek mogu raditi i da mi nikada ne bude dosadno.
Kompletna glumačka ličnost
U Kamernom teatru 55, čijem ansamblu pripadate, igrate u dvije predstave aktuelnog repertoara – romantičnoj komediji i crnoj komediji. Šta Vam više prija?
– Romantična komedija je divan žanr na kojem se može izgraditi cijeli život, što je, naprimjer, pokazao davno snimani film You’ve Got Mail s Tom Hanksom i Meg Ryan. Crna komedija je drugačija, ona je montipajtonovska, misterbinovska, nadrealistična, intrigantnija i teža za usvojiti. Istina o kojoj progovara iz svoje intelektualne dubine uvijek je ozbiljna, ali da se prikaže na dramski način teško bi je ko htio gledati, zato se mora podložiti komediji.
Na koji način ste Vi osjetili: želim da glumim?
– Dok sam kao tinejdžerka gledala predstavu u Kamarnom teatru 55, prema mom sjećanju radilo se o Premijeri, osjetila sam toliko jaku sinergiju među glumcima da sam poželjela da budem na sceni. To je moj prvi impuls. Nikada nisam imala viziju filma. Željela sam pozorište, daske, da tu glumim. Nisam željela ni da budem poznata niti ono što dolazi sa statusom poznate osobe, da imam automobile, bazene, da me ljudi prepoznaju na ulici. Željela sam da i ja izvodim jednog dana magiju koju sam tada doživjela.
Koji je najbolji savjet koji ste dobili od starijeg kolege, kolegice?
– Tek kada sam završavala akademiju Dragan Marinković mi je rekao da nikada ništa ne odbijam na početku karijere. ‘Sve što ti se ponudi, prihvati, a s vremenom ćeš osjetiti šta ti više leži. Sama ćeš pronaći svoj put.’ I bio je upravu. Put se gradi od početka kada znaju nastati greške ako mlad glumac dobije veliku ulogu zbog čega može biti pod velikim pritiskom ili pomisliti da je poseban. Bolje je kada se osvaja stepenica po stepenica. Zahvaljujući tom procesu postaješ sigurniji, čvrstiji, potkovaniji izrastajući u potpuno zaokruženu glumačku personu, koja nije neurotična, sklona alkoholizmu ili anksioznostima.
Doimate se borbenom osobom.
– I to svojim načinom života dokazujem. Ne pripadam nikome. Moji prvi projekti su bili s outsajderima, amaterima, uslovno rečeno, dok nisam stigla do pozorišta koje slovi za zaštićenu instituciju. I dalje su moji projekti izleti bilo gdje, jer me zanima iskustvo koje će mi pomoći da rastem na način koji je iskren i autentičan. Nije problem i ako pogriješim, jer sam čovjek kojemu je opet najvažnije da njegova svijest u osnovi bude plemenita.
Kako izgleda Vaš bijeg u zonu komfora?
– Najčešće je to bijeg u literaturu. Volim da čitam. Knjige mi održavaju mentalnu higijenu, vraćaju me skromnosti, poniznosti i ljubavi prema čovjeku. Tu su i filmovi i muzika kojom sebe liječim, nije bitno koja je – filmska, klasična, moderna, jazz ili hip hop.
Pamtite li nesvakidašnje situacije sa svojih putovanja?
– Od svih gradova u kojima sam bila najviše me je začudio Sankt Peterburg. Koliko je Evropa, toliko je iščašeni dio svijeta. U izlozima sam masovno viđala cipele okrenute prema unutra, odnosno spolja im vidiš samo pete. Shvatila sam da se od mušterije očekuje da uđe. To je mudro. Cipele su tu, ali ti ih ne vidiš.
U kakvom filmu biste voljeli zaigrati jednog dana?
– Voljela bih da igram u filmu gdje je reditelj odabrao jednu temu i u nju duboko zašao. Takav je film Manchester by the Sea s Casey Afflecom za kojeg je dobio Oscara. Uvijek će fenomen biti emocija, nečije srce, nečija duša na ekranu.
Ritual prije predstave
“Godinama sam imala običaj da provjerim svoje rekvizite prije predstave, iako svako pozorište ima profesionalnog rekvizitera koji sve besprijekorno postavi na svoje mjesto. No, na taj način sam se osjećala sigurnom i opuštenom. Šta god da radiš, svrha rituala prije predstave treba da bude opuštanje.”
Energija koja osvaja
“Želim biti zadovoljna, jer zadovoljstvo otvara prostor za manifestaciju dobrih stvari. Sve dok je čovjek u grču, ništa se ne može desiti. Grč blokira njegovu dobru energiju.”
“Jednom sam vidjela Dževada Karahasana kako prolazi ulicom sâm sa sobom nasmijan. Dirnula me je ta njegova sreća, odnosno zadovoljstvo ozbiljnog pisca koji zalazi u godine, koje dobro nosi. U mojim očima bio je u dobrom prostoru i to je nešto što bih za sebe poželjela jednoga dana.”
