Albanija – novo svjetsko čudo?

Osim kombija i pokojeg osobnog automobila granicu pokušava prijeći i stado domaćih koza. Albanski carinici životinje propuštaju bez kontrole dokumenata i zelene karte dok mi prolazimo uz minimalna pitanja o prtljazi. “Nemamo ništa, samo osobne stvari”, odgovara Željko. Sreća da carinik nema rendgenski vid jer bi u trenu saznao da je u kombiju konzervi za nahranit cijelu Somaliju i šire. Iako bez kontrole vozila dužni smo platiti 10 eura kao taksu za kampiranje i to bez ikakvog računa ili potvrde. Krenete li ikad u Albaniju uočit ćete da na cesti nema mnogo kampera, a auto kampova nigdje na vidiku.

Vozeći cestom od granice prema gradu Skadru pomislit ćete da u Albaniji ne postoji ministarstvo prometa i veza. Rupe su poredane tako da se između njih vozi slalom, a stoka čući na svakom uglu i hvata hladovinu. Prolazimo kroz Skadar. Ulicama se kreće mnoštvo mercedesa svih godišta i milijuni bicikala, a trgovine su otvorene, poredane ulicom u nizu. Sve neodoljivo podsjeća na ulicu kakvog Bliskoistočnog grada, Alepa ili Kaira, a ne na jednu zemlju koja je barem geografski u Europi. Istočno od ceste nalazi se niz planina koje pripadaju šarsko – pindskom gorju. Najviši je vrh Korab (2751 m). U nizinskom dijelu Albanija je tipična mediteranska zemlja s vrućim i suhim ljetima te blagim zimama. Rijeka Drim koju prolazimo kod Skadra najveća je u Albaniji (285 km), a uz nju tu su još rijeke Vjose (272 km ) i Buna (44 km ). Tri najveća jezera Albanije su Skadarsko koje je djeli od Crne Gore, Ohridsko na granici s Makedonijom i Prespansko kod granice s Grčkom i Makedonijom.

Priključujemo se na jedinu Albansku autocestu koja povezuje Tiranu s najvećom lukom Drač. Pomalo smo iznenađeni graditeljskim pothvatima i obalom na kojoj kao gljive poslije kiše niču ogromni hoteli i apartmani. Albanska obala obiluje pješčanim plažama i more je uglavnom plitko što je lako primjetiti po kupačima koji i stotinu metara propješače ne bi li zaplivali. Gradnja uz obalu je po slobodnoj procjeni ilegalna, ali sprema zemlju na veliki turistički procvat. Većina od tisuće turista su domaći Albanci i Kosovari dok je manji broj doseljenika i gastarbajtera te posvemašnji broj Makedonaca kojima je zbog niskog standarda Albansko primorje najpovoljnija solucija. Na plaži u Draču odmara se i Enver iz Londona. “Albanija je divna zemlja koja ima šanse za nagli uspon, ali ja bi ipak nastavio živjeti u Londonu”, na čistom Londonskom naglasku objašnjava 25-o godišnjak koji je većinu života proveo u Engleskoj. Kaže kako ne bi doselio u Albaniju zbog niskog standarda i loše plaće. Prosječni mjesečni dohodak u Albaniji je oko 250 eura, a profesori u srednjim školama npr. imaju oko 300 eura. Iako mnogi još uvijek gaje predrasude o Albancima, na ulicama Drača lako je shvatiti da narod nije loš, već loša može biti samo ekonomska situacija u zemlji. Zaključak o dobroti naroda proizašao je iz jednog banalnog događaja. Dok sam pokraj kombija čekao Željka da se vrati sa snimanja iz obližnje me birtije pozvao čovjek i platio pivo. A, kako sam sam sebi uvijek govorio:: “onaj tko ti plati pivo mora da je dobar”, tako sam taj zaključak prenio i na cijelu Albaniju i osjećao se ugodno u gradu Draču. Iz luke postoje dobre veze s Italijom koja je jedna od glavnih zemalja gdje ze odlazi trbuhom za kruhom, a po automobilskim tablicama takva zemlja je i Njemačka kamo, uostalom na arbajt odlazi pola Balkana. Smatra se da oko 15 % Albanaca živi izvan domovine, a mnogi koji su vani pomažu obiteljima u zemlji jer rodbinske su veze čvrste, a još uvijek opstaje plemenski ustroj obitelji.

Albanci sebe smatraju potomcima starih Ilira, koji ovaj dio jugoistočne Europe naseljavaju u drugom tisućljeću prije nove ere. Stari su Iliri naseljavali i cijelu hrvatsku obalu pa je za očekivati da dobar dio današnjeg stanovništva Balkana ima Ilirski gen. Iliri su bili poznati kao stočari čemu u prilog ide i današnja slika Albanije gdje se polovina stanovništva još uvijek bavi stočarstvom i poljoprivredom. Iako od vremena Ilira do današnjeg doba ne postoje čvrsti dokazi o kontinuitetu kulture na temelju jezika lako je zaključiti da su Albanci stvarno potomci tog drevnog naroda. Kao nacionalni heroj u zemlji je srednjovjekovni vojskovođa Skenderbeg. On je krajem 15. i početkom 16. stoljeća vodio ratove protiv Turaka i uspio ih zadržat te mnogo puta poraziti pod zidinama svoga grada Kruje. Nakon njegove smrti Otomansko carstvo ponovo je osvojilo Albaniju i držalo je sve do 1912. godine kada je poslije Prvog balkanskog rata proglašena nezavisnost. Novija povijest Albanije obilježena je čvrstom komunističkom diktaturom Envera Hoxe koji je vlast preuzeo 1960. Zanimljivo je da je nakon Drugog svjetskog rata Albanija gotovo postala još jedna Jugoslavenska republika. Titovi su komesari bili posvuda u zemlji i pripremali Albaniju za priključenje. Međutim, dolaskom Envera Hoxe to je u potpunosti spriječeno, a zemlja se sve više približavala SSSR-u, a kasnije i Kini s kojom je određeno vrijeme jedino odr`žvana ekonomska razmjena i od koje je dobivana financijska pomoć. Radni logori, nepoštivanje ljudskih prava i slobode tiska obilježili su razdoblje do smrti diktatora Hoxe 1985. Godine 1991.provedeni su prvi višestranački izbori na kojima je pobjedila opozicija s politikom usmjerenom k Europskoj Uniji i SAD-u.

Dok vozimo kroz glavni grad Tiranu začuđuje širina glavnih ulica gdje se automobili kreću u tri do četiri trake u jednom smjeru. Prilaz gradu je čisto industrijski u kojem niču dućani i trgovinski centri, a centar je prostran i širok. Broj stanovnika Tirane kreće se oko 600.000 iako je aglomeracija malo veća. Oko Skenderbegova trga svi voze, trube, mašu i kidaju živce. Semafori izgleda služe samo kao ukras dok je glavno sredstvo komunikacije truba. Osim Skenderbegova kipa trgom dominira i zgrada nacionalnog muzeja na kojoj je ilustrirana cijela povijest Albanije.

Oko centra se trguje na ulici, a more sirotinje prosi na svakom ćošku. Lako je primjetiti da je svaki drugi automobil marke Mercedes jer to je još uvijek statusni simbol imućnijih stanovnika, mada kako ćemo primjetiti uz ovaj postoje i drugi statusnih simboli poput vile ili dvorca. Danas su ulice Tirane jedno veliko gradilište. Bageri, strojevi za asfaltiranje, radnici u gotovo svakoj ulici oko centra. Na rubovima grada, u smjeru planine Dajti niču cijela stambena naselja s modernom arhitekturom i parkovima. Teško je zamisliti ovakav građevinski bum u navodno siromašnoj zemlji gdje je nedavno postojalo samo nekoliko asfaltiranih prometnica. Siva i tmurna arhitektura iz komunističkog razdoblja svakim danom poprima nove, šarene oblike. Zasluga je to gradonačelnika Edia Rame koji je naredio da se stari zidovi oboje živopisnim i vedrim bojama. U budućnosti će taj kolorit najvjerojatnije postati turistička atrakcija.

Iako se u zemlji događa ekonomski rast i privatizacija još je uvijek puno problema poput zagađenja i odvodnje u Tirani, korupcije, razlike između bogatih i siromašnih, sirotinjskih naselja u većim gradovima. Nije rijetkost susresti zaprežna kola ili seljaka na magarcu kako prelazi cestu. S druge strane uz cestu od Tirane prema Ohridskom jezeru doslono niču ogromne vile i dvorci kojih ima na tisuće. Bogatiji stanovnici odlučili su u pretjeranom kiću svoj životni prostor urediti kao srednjovjekovni dvorac s kulom i zidovima. Vozeći cestom primjećujemo da je to svojevrsni trend. Isprva zaključite da je to neki povijesni spomenik, a približite li se shvatite da je to dvorac u izgradnji.

Na izlasku iz zemlje, gdje pogled puca na Ohridsko jezero, uz granicu je poredano mnoštvo bunkera iz vremena Envera Hoxe. Po nekim podacima takvih je u Albaniji i do pola milijuna, a gra|đni su u vrijeme histerije oko Hladnog rata između dva suprotstavljena bloka:: Američkog i Sovjestkog. Na spomenutoj granici građeni su kao obrana od Jugoslavije s kojom su odnosi bili vrlo oštri i zategnuti.

I dok u sumrak napuštamo zemlju Ilira sve je jasnije da su albanske svjećice davna prošlost dok gospodarski rast nagovješta svjetliju budućnost. Ali ako se nastave razlike između bogatih i siromašnih još će uvijek u mraku sijati usamljene albanske svijeće.

Tekst: Hrvoje Ivančić, 2008.

Foto: Želimir Černelić