Jedna fotografija iz opkoljenog Sarajeva obišla je svijet i postala simbol dostojanstva, prkosa i snage žene u ratnim godinama. Na njoj je Meliha Varešanović, Sarajka čiji su držanje, elegancija i miran korak privukli pažnju svjetske javnosti, dok je grad živio pod opsadom.

Fotografija je nastala 1994. godine, sasvim slučajno, na relaciji Dobrinja – Alipašino Polje. Snimio ju je britanski fotoreporter Tom Stoddart, koji je tog dana radio u Sarajevu. Meliha tada nije ni znala da je fotografisana, niti je mogla pretpostaviti da će prizor kojem je pripadala postati jedna od prepoznatljivih fotografija ratnog Sarajeva.

„Fotografija je nastala 1994. godine, a nastala je s jednim velikim bolom kada je umrla moja mama. Fotografija je nastala slučajno na relaciji Dobrinja – Alipašino Polje“, prisjetila se Varešanović.

Stoddart je kasnije govorio da se, nakon što je snimio fotografiju, uplašio i potražio zaklon. Meliha je, međutim, nastavila svojim putem. Upravo taj trenutak – žena koja uspravno i smireno hoda gradom izloženim svakodnevnoj opasnosti – fotografiji je dao posebnu snagu.

Korak kao znak prkosa

Meliha je kasnije govorila da je ponosan hod dio njenog karaktera, ali i nešto što je naslijedila od majke. Tokom rata, kako je ispričala, nikada nije trčala.

Nije željela pokazati strah onima koji su posmatrali grad kroz nišane.

„Na svoj način sam željela da odagnam taj strah. To je bio poseban osjećaj prkosa, ponosa i inata“, kazala je.

Upravo su prkos i dostojanstvo postali neodvojivi od priče o fotografiji. U gradu bez normalnih uslova za život, svakodnevni odlazak po vodu, hranu ili druge potrepštine nosio je rizik, ali je Meliha nastojala zadržati osjećaj normalnosti.

Uprkos nedostatku struje, vode i hrane, brinula je o svom izgledu i štedjela ono što je imala.

„Jaka volja i navika, želja da živim i lijepo izgledam“, objasnila je govoreći o tome kako je uspijevala zadržati svoj izgled u ratnim godinama.

Fotografija koja je stigla do svjetskih časopisa

Fotografija je objavljena u brojnim svjetskim medijima, među kojima su bili časopis Life i Sunday Times. Ipak, Meliha dugo nije znala da je upravo ona žena s fotografije koja je obišla svijet.

Za njenu priču saznala je na neobičan način. U paketu s odjećom koji su joj poslale žene iz Engleske nalazio se primjerak časopisa Life. Na naslovnici je bila njena fotografija.

„To mi je bilo posebno zadovoljstvo. Tek 2012. godine uslijedio je susret“, prisjetila se Varešanović.

Tada je priča o fotografiji dobila i lični nastavak, nakon što je upoznala fotografa koji je zabilježio njen hod kroz ratno Sarajevo.

Sarajevska Sophia Loren

Meliha Varešanović s vremenom je dobila nadimak sarajevska Sophia Loren, a njena fotografija ponovo je privukla pažnju međunarodne javnosti kada ju je magazin Cracked uvrstio među fotopriče o hrabrim ženama i buntovnicama iz historije.

Uz fotografiju je opisana kao žena koja je „donijela glamur u ratnu zonu“.

Danas se ta fotografija ne pamti samo kao dokument jednog ratnog vremena. Ona je postala dio vizuelne priče o Sarajevu, gradu čiji su stanovnici, uprkos strahu i svakodnevnoj opasnosti, nastojali sačuvati dostojanstvo, navike i osjećaj života.

Meliha Varešanović ostala je zapamćena upravo po tome: kao žena koja je kroz opkoljeno Sarajevo hodala uspravno, elegantno i bez trčanja, pretvarajući običan trenutak iz svakodnevice u fotografiju koju je upoznao cijeli svijet.

Alec Imamović – Desetogodišnji muzički genije nastupa u Royal Albert Hallu

Alec Imamović s nepune dvije godine znao je abecedu i brojeve do 1000 i više, da bi ubrzo potom počeo sastavljati slova u riječi, pa riječi…

Sin Bosanca Admira i Italijanke Rossane, Alec Haris Imamović, koji je rođen 29. decembra 2007. godine u Londonu, imao je ogromnu želju, volju i nadarenost za učenjem i otkrivanjem novog i nepoznatog. Od rane dobi, saznajemo u razgovoru s njegovim ocem, rođenim Brčakom, koji se u ratnim godinama nastanio u Velikoj Britaniji, bio je opčinjen slovima i brojevima, s nepune dvije godine znao je abecedu i brojeve do 1000 i više, da bi ubrzo potom počeo sastavljati slova u riječi, pa riječi u rečenice i prije nego što su njegovi roditelji postali svjesni naučio je sam sebe da čita i broji! Nešto kasnije počinje se zanimati za nauku, hemiju i geografiju. Kao četverogodišnjak znao je glavne gradove svijeta, planetarni sistem, a kada je krenuo u školu mnoge predmete, poput matematike i engleskog jezika, pohađao je u višim razredima tako da je nastavničko vijeće na koncu odlučilo da ga premjesti iz prvog u treći razred. No, glavno obilježje dječakove jedinstvenosti je njegova nadarenost za muziku.

”Alec je pokazao veoma rano talenat za muziku. Imao je dvije godine kada smo mu nabavili malu elektronsku klavijaturu na kojoj je provodio sate eksperimentišući s tipkama i notama. U početku to nije zvučalo kao da ima nekog smisla. Jednog dana mu je majka rekla da prestane pritiskati jedne te iste tipke po cijeli dan na što je Alec odgovorio: ‘Ali, mama, ja ovo znam da sviram.’ Na naše opšte iznenađenje, Alec je odsvirao Odu radosti od Beethovena. Klavijatura je imala nekoliko programiranih popularnih melodija, među njima i Odu radosti. Alec je učio cijelu melodiju korak po korak prateći svaku notu na malom ekranu klavijature. Tako je povezivao svaku notu s određenom tipkom dok nije uspio da zapamti cijelu kompoziciju”, prisjeća se Admir trenutaka kada je sinovljev istančani sluh za muziku došao do izražaja, nastavljajući:

”Odlučili smo da se konsultujemo s muzičkim profesionalcima koji su nakon urađenih testova ustanovili da Alec ima, kako kažu, perfect pitch, što znači da je u stanju da zatvorenih očiju prepozna svaku notu i zvuk, te ih prenese na instrument.”

Alec trenutno svira klavir, gitaru, trubu i rekorder, komponuje sam svoje melodije i pjesme, te je sam skladao sve melodije za ovogodišnji školski koncert. Uzor su mu kompozitori poput Beethovena i Mozarta, no rado svira rock i pop melodije. Pohađa Brecknock muzičku školu i član je organizacije Camden music, koja djeluje pod pokroviteljstvom fondacije princa Charlesa.

”Zahvaljujući Camden musicu Alec je u prilici da pokaže svoj talenat u krugu ljudi koji cijene i podržavaju muziku i umjetnost. Samim time je već dva puta nastupao u Royal Albert Hallu, prvi put prije tri godine kao dio orkestra, dok je u aprilu 2018. svirao solo pijano. Prošle godine je na klaviru također svirao Saltwater od Julian Lennon, dok je hor sastavljen od svih Camden školi pjevao istu pjesmu. Prije nekoliko dana pozvan je da svira pijano na koncertu za načelnicu Camdena. U ovom dijelu Londona organizovana je manifestacija u svrhu prikupljanja sredstava podrške za djecu organizacije Camden music. Inače, njihov moto je da svako dijete u Camdenu mora znati svirati barem jedan instrument.”

Porodica Imamović

Za Admira i Rossanu, koja govori sedam jezika, uključujući i bosanski, fascinantna je činjenica da djeca čiji roditelji nisu iz zemlje u kojoj žive postižu izuzetne rezultate u školi, pogotovo što prvi jezik koji su naučili nije bio engleski. Njihov stariji sin Alec progovorio je na bosanskom i italijanskom.

”Ponosni smo na sve njegove uspjehe, ali i činjenicu da se tokom svih svečanih prilika uvijek spomene da Alec pored engleskog govori bosanski i italijanski jezik. I nije to samo naš roditeljski ponos. Time pokazujemo da poštujemo i cijenimo zemlju u kojoj živimo kao i da nam je važno da korjeni i geni naše djece trebaju biti hvaljeni i spominjani.”

Alec trenutno polaže ispite iz teorije i prakse. Cilj mu je da dobije mjesto u najstarijem britanskom konzervatoriju – Royal academy of music, koji se ubraja u vodeće muzičke institucije u svijetu. Jasno daje do znanja da muzika treba biti njegova životna profesija, a, kako stvari stoje, ovaj nadareni dječak na putu je da nam ispriča mnoštvo zanimljivih događaja i priča u budućnosti.

Elma Zećo, furaj.ba/ 

Objavljeno: 13. juni 2018.

Facebook
Twitter
LinkedIn

MOŽE VAM SE DOPASTI

POVEZANI ČLANCI