Aleksandar Hemon: Sarajevo je…

    Aleksandar Hemon: Sarajevo je…

    Sarajevo je…

    Piše: Aleksandar Hemon

    – tandrkanje prvog jutarnjeg tramvaja koje odjekuje kroz prazne ulice grada;

    – trenutak kad se, nakon što pukne ramazanski top koji označava zalazak sunca, s Jekovca vidi kako svjetla na svim minaretima Sarajeva istovremeno zaiskre;

    – hladnoća zgrada iz austrougarskih vremena i stepenica u njima, s rubovima izlizanim od đonova koji se već više od stoljeća njima pentraju;

    – somun iz pekare na Kovačima;

    – lopte koje se valjaju u plitkim virovima Miljacke;

    – ljepota sarajevskih žena, koja uvijek u sebi nosi upisanu vlastitu prošlost i vlastitu budućnost, povijest prošlih i budućih mijena: u licima se mogu prepoznati kako žgoljave djevojčice, tako i zrele žene, kako djevojčuljci, tako i brižne starice;

    – način na koji sarajevski akcenat puči usne govornika, zbog mumljavih suglasnika i progutanih samoglasnika, što osobito lijepo izgleda kod žena s punim usnama;

    – jesenje lišće do zglobova na Vilsonovom šetalištu i zvuk zrelog kestenja kad otpadne, zasrlja kroz grane a onda udari u meki tepih od lišća;

    – špricer kod Ramisa;

    – miris starih podruma: ugljen, prašina, kace za kupus, memla;

    – svjetla koja noću cakle u brdima oko Sarajeva, nalik na zvijezde koje, kao pahuljice sporo padaju;

    – ublažene jarke boje jesenjeg voća i povrća u sjeni strehe pijace na Markalama;

    – ćevapi bilo gdje u gradu;

    – Kiseljak koji izlapi za manje od petnaest minuta;

    – tvrdoća kamena koji dotakneš kad se nagneš da popiješ gutljalj vode na Gazi Husrev-begovoj česmi;

    – huk Sarajeva koji se čuje na Hridu ili Trebeviću – svi zvuci grada stopljeni u jedno;

    – tišina koja prati padanje prvog snijega, kao da sve i svi zamuknu od sjetnog uzbuđenja;

    – duge sjenke drveća u Velikom parku u septembarsko poslijepodne;

    – kolekcija prepariranih životinja u Zemaljskom muzeju;

    – kipovi ispred Narodne banke, vječiti čuvari Čeke, koji drže svjetla-šljemove iznad svojih glava;

    – sarajevski svijet: pametni i papci, pohlepni i lijepi, umorni i mladi, mlađahni i mahniti, bogati i jadni, jedri i bolesni, visoki i trošni, ljuti i lavordžije, šaneri i geniji, dijaspora i jalijaši, željovci i pitari, djeca i odrasli, vjerni i nevjerni, moćni i pobožni – sve u svemu, skoro 400 000 gradskih atoma; I da se ne lažemo, tu nema kraja.

    Sarajevo se voli ili ne voli…