Kada otvori knjigu koju je posvetila svom ocu, generalu Ahmadu Yaniju, koji se poštuje kao heroj revolucije u Indoneziji, i vidi njegovu sliku zajedno s Titom, prisjeti se vremena kada je on dolazio na ove prostore zbog kupovine oružja i vojne municije, te pomisli da ni nju nije tek tako sudbina dovela.
Još na ulazu u ambasadu Republike Indonezije u Sarajevu počinjete osjećati kolika prostranstva, prije svega ljubaznosti, krase živopisnu i mnogoljudnu zemlju jugoistočne Azije. Uposlenik koji izlazi iz ambasade ipak neće proći a da vas ne upita da li vam može pomoći, dok će vas do ambasadorice odvesti uposlenica ne skidajući osmijeh s lica. Onda slijedi topli stisak ruke ambasadorice Amelije Yani, koja je impresionirana BiH. Koliko, najbolje ilustruje sinovljeva opaska da bi najbolje bilo da ovdje ostane do kraja života.
Nađimo se na polju biznisa
Drugi ste ambasador Indonezije u našoj zemlji. Koji su Vaši planovi?
– Želim građane BiH pobliže upoznati s Indonezijom. Zemlja je daleko, 14 sati leta i pet, šest sati vremenske razlike, skupo je i za Indonežane da dođu ovdje kao i za građane BiH da otputuju tamo. Obje zemlje nude divne stvari. Indonezija nudi mnogo sunca, more, plaže. Pokušat ću prikazati njenu suštinu. Kada je svojevremeno organizovan diplomatski prijem povodom našeg Dana državnosti, dva prelijepa plesača iz centralne Jave izvela su performans uz muziku. Možda je čudno zazvučala Bosancima i Hercegovcima, ali to je Indonezija, to je njena kultura, to smo mi – 255 milona ljudi s 1.900.000 kilometara od istoka do zapada duž obale. I u BiH žive Indonežani. Čak dvadeset žena iz Indonezije ima muževe iz BiH. S djecom ih je sada 50. Djeca imaju dvojna državljanstva, a kada napune 18 moći će birati šta žele biti. Prelijepa su, izgledaju tako kao da će postati manekeni ili filmske zvijezde jednoga dana (smijeh).
Na Sarajevo Business Forumu 2017. Indonezija je bila među zemljama u fokusu. Prema Vašem mišljenju, u kojim se sve pravcima može odvijati poslovna saradnja između naše dvije zemlje?
– Trgovina, izvoz i uvoz mogu se značajno unaprijediti. Indonezija ima gumu, kafu, čaj, tropsko drvo, bambus, tropsko voće kao što su papaja, ananas, mango, longan, liči, rambutan, nangka, sve vrste banana, durian, te mnoštvo drugog konzervisanog voća. Također proizvodimo tekstil, tkane materijale, batik i svilu, ali i palmino i kokosovo ulje. S druge strane, BiH ima svoje proizvode od drveta, posebno borove, orahove i hrastove. Osim toga, tu je ulje od suncokreta i maslina, potom mlijeko, mesni proizvodi, koža, sir, brašno, te industrija oružja. Državna firma Pindad je kupila 11 miliona projektila i isto toliko kapisla od kompanije Igman iz Konjica. Nadam se da će se saradnja nastaviti. Indonezija je velika zemlja i veliko tržište za BiH. Stoga je dobro da se poslovni ljudi i jedne i druge zemlje susretnu na polju biznisa.
Šta ima BiH što može biti zanimljivo Indoneziji, te obrnuto?
– Obje zemlje su podjednako krasne za posjetiti. Dok je jedna na ekvatoru s bijelim pijeskom, pink plažom, vulkanima, morem, brojnim ribama, rakovima, jastozima kao i mnoštvom kokosovih palmi, druga ima bogatu kulturu, lijepe predjele, smaragdno zelenu vodu, lijepi Mostar, Blagaj, Jajce i još mnogo toga.
Svestrana sam osoba
Koliko dugo ste u diplomatiji?
– Diplomatija zapravo nije moj put. Moju karijeru prožimaju rad s Ujedinjenim nacijama, Ministarstvom vanjskih poslova i UNDP-om u Džakarti. Potom se moj život promijenio. Moj otac, Ahmad Yani, ubijen je. Bio je general u vojsci i danas se poštuje kao heroj revolucije. Bila sam tužna, ljuta. Povukla sam se u jedno malo mjesto i tu provela 20 godina. U suštini, svestrana sam osoba. Mogu biti i farmer, i diplomata, mogu biti bilo šta. A ambasadorica sam postala na prijedlog generala Wiranta, koji je ministar koordinator za politiku i sigurnost sadašnje vlade. Predsjednik se složio. Tako je BiH prva zemlja u kojoj obnašam funkciju ambasadora. Prelistavajući knjigu koju sam napisala o ocu, njegova slika s predsjednikom Titom me podsjeti da je i on svojevremeno ovdje dolazio. Jugoslavija i Indonezija blisko su sarađivale 60-ih godina prošlog vijeka u domenu municije i oružja, te pokreta nesvrstanih.
Šta biste preporučili svim turistima da vide u Indoneziji?
– Svako želi otići na Bali, no rekla bih da to treba biti posljednja destinacija. Prije svega treba doći u Džakartu, vidjeti njen Stari grad gdje se osjeti nizozemski utjecaj. Najbolje je to učiniti predvečer, jer je veoma vruće. Vrijedi potom otići do centralne Jave gdje ćete vidjeti čuveni budistički hram Borobudur, ali i sve druge prelijepe budističke i hinduističke hramove, performanse koji se tu dešavaju. Uz Bali također je zanimljiv otok Sumatra. Može se otići i do istočnog dijela Indonezije, ali je daleko. Teško je otići u Indoneziju i vidjeti sve, jer je velika i za sve je potreban novac. Sve zavisi i šta ljudi vole, ali tamo se svako može kretati u pravcu svojih interesa. Osim privlačnih destinacija, Indonezija je zemlja sa 150 vulkana i najvećim cvijetom na svijetu, koji se zove Rafflesia Arnoldi.
Kakve su Vaše impresije o BiH?
– Mjesta koja sam vidjela su magična, lijepa, nema gužvi u saobraćaju kao u Džakarti, ni previše šoping centara, a ne osjete se ni zagađenja. Kada sam došla ovdje, mogla sam normalno disati, jer imam malo problema s astmom. Mislim čak da sam je izliječila zbog boravka u lijepim predjelima čistog zraka. Posebno volim Mostar. Taj grad filmski je lijep. I Sarajevo je unikatan grad. Kada sam stigla, bilo je hladno. Vidjela sam ožiljke rata i shvatila da oni ljude podsjećaju na bolni rat. No, zanimljivo mi je bilo vidjeti u Predsjedništvu zemlje koja je prebrodila tako težak rat da ispred ureda predsjedavajućeg nema naoružanih službenika. Tu blizu su i ljudi, koji bi se, naprimjer, u Indoneziji smatrali opasnim za predsjednika. Kod nas je drugačije. U Indoneziji se teško dolazi i prolazi do predsjednika. Ovdje nema pištolja, nema ograde.
Šta bi bila Vaša omiljena turistička destinacija?
– Kako je moj otac iz centralne Jave, a mama s Balija, uvijek ih ističem. To je dio mog identiteta. Indonežani su općenito prijatni i ljubazni ljudi. No, na Javi su iznad toga – nemjerljivo prijatni i ljubazni. Uvijek nježno razgovaraju. To mnoge iznenadi.
