Amina Isović Bukvić: Neobičnost prve noći u Džeddi

    Amina Isović Bukvić: Neobičnost prve noći u Džeddi

    Zbunjeno i s pažnjom gledala sam kroz prozor. Grad je bio neobično prazan.

    Amina Isović Bukvić sa suprugom Amerom u Saudijskoj Arabiji; Foto: Privatni album

    Autorica: Amina Isović Bukvić, odlomak iz knjige Moja Džedda, moja Saudijska Arabija

    Prolazili smo pored niskih bijelih zgrada ravnih krovova, ali i impozantnih vila sa ogromnim dvorištima i bazenima. Nisam vidjela nijednu staru zgradu ili kuću koja bi svjedočila o zaboravljenom vaktu života starih Arapa, kuća kakvih je u Sarajevu i drugim gradovima svijeta bilo na svakom koraku.

    Kasnije sam otkrila da su zgrade iz prošlosti uglavnom prepuštene nemaru i propadanju. Najviše je starina iz vremena Osmanlija, koji su jednim dijelom današnje Saudije upravljali tri stotine pedeset godina.

    Kuće iz Osmanlijskog vremena prepoznatljive su po svome dekorativnom stilu, sa tamnosmeđim izbočenim prozorima, zvanim mušepcima, koji izgledom podsjećaju na zatvorene francuske balkone.

    Lica iza mušepka, kroz rešetkastu mrežu, imaju jasan pregled na ulicu, dok istovremeno prolaznici na ulice ne vide onoga ko sjedi “iza zastora”.

    Osim što su praktični, jer pružaju hladovinu koja je u pustinji neophodna za normalan život, ovi prozori izgledaju veoma lijepo.

    Najbitniji detalji koji se brzo uočavaju jesu visoki zidovi oko svake kuće. Zidovi su čuvari privatnog života, što je u ovome društvu od neprocjenjive vrijednosti.

    *

    Amina Isović Bukvić u Saudijskoj Arabiji; Foto: Privatni album

    Kroz prozor automobila smjenjivale su se slike zidova visokih preko dva i pol metra iza kojih su se krile kuće ljudi iz pustinje, slike blještavih šoping centara, poslovnih zgrada ali živog insana na ulici nije bilo.

    Nakon tridesetak minuta vožnje, stigli smo u naselje u kojem smo unajmili stan.

    Stranci u Saudijskoj Arabiji uglavnom žive u naseljima, malim oazama zaštićenim od vanjskog svijeta i utjecaja. Usljed velikih kulturoloških razlika između saudijske i kultura drugih zemalja svijeta, većina stranaca odabire život u naseljima. Boravak u kompaundima omogućava veću slobodu od one koja je dozvoljena zakonom saudijskog društva.

    Naselja su različite veličine; od onih malih sa dvije-tri vile do ogromnih, sa tristotinjak kuća i velikim brojem apartmana.

    Naš prvi dom, mali skromni stan, bio je unajmljen u Saudia Airlines Compaund, najvećem naselju u Saudijskoj Arabiji, koje se još popularno zove Saudia City.

    U manjim kompaundima svaka kuća ima svoj zaseban ulaz, dok u većima postoje zajednički ulazi sa profesionalno obučenim čuvarima i osiguranjem. Svaki i najmanji kompaund¹ posjeduje bar jedan bazen i teniski teren. U luksuznijim naseljima broj sportskih centara je veći i modernije su opremljeni.

    Nakon što smo ostavili kofere u stanu i osvježili se, Amer je predložio da izađemo na večeru. “Umorna sam, a i kasno je za izlazak, već je 21:00.”

    “Devet sati navečer isuviše je rano za izlazak u restoran. Ogrni abaju i uskoro ćeš se i sama uvjeriti.”

    Izašli smo u našu prvu večernju šetnju gradom.

    Amina Isović Bukvić sa suprugom Amerom u Saudijskoj Arabiji; Foto: Privatni album

    Amerov izbor bio je prelijepi restoran na obali mora čiji je najatraktivniji dio napravljen nad vodom. Iako umorna od puta, s pažnjom sam razgledala Džeddu. Okruživala nas je nestvarna tišina. Ljude uopće nismo sretali. Restoran nad vodom bio je prazan.

    “Potpuno je prazan”, s nevjericom sam gledala oko sebe.

    “Rekao sam ti, još je rano za izlaske. Tek će oko 23:00 početi stizati prvi gosti”, objasnio je moj muž.

    “Sat vremena prije ponoći?”, pogledala sam ga začuđeno.

    “Da, strpi se i vidjet ćeš i sama.”

    U restoranu smo sve vrijeme našeg boravka bili jedini gosti. Sjedili smo za stolom pored mora čije su tamne dubine obasjavala svjetla restoranskih reflektora. Površina vode bila je svjetlucava  i mirisala je na sol.

    Dok sam razgovarala sa Amerom sa zanimanjem sam posmatrala restoran bez ljudi, prazne stolove i stolice.

    Miris mora bio je jedini miris stvarnog života koji je dopirao do nas.

    Nakon što smo platili račune i krenuli kući, na vratima restorana pojavile su se dvije porodice. Muškarci su bili u galabijama, bijelim muškim haljetcima, a na glavi su nosili crveno-bijeli kockasti šal. Žene u njihovoj pratnji lica su pokrile crnim nikabima².

    Osjetila sam poglede na svome licu, pogled sakriven ispod crnog vela.

    U njihovim očima bili smo neobični jednako kao što su i oni nama. Ta neobičnost prve džedanske noći bila je sasvim zanemariva prema svim ostalim neobičnostima s kojim sam se kasnije svakodnevno susretala. 

                                            xxx

    Knjiga “Moja Džedda, moja Saudijska Arabija”; Foto: Privatni album

    Kišilo je. Sitne kapljice slivale su se niz prozore. Samo kiša i prazne ulice. I bez kiše, Džedda je po danu bila potpuno prazna. Spustila sam roletne i ponovo prizivala polumračne sjene sobe u kojoj sam provodila dane.

    Ovdje su dan i noć zamijenili uloge.

    Prva jutra u Džeddi osvitala su bez sunčeva sjaja. Bila sam potpuno sama i pomalo izgubljena u svijetu snova. Slikovito rečeno, uopće nisam imala pojma “gdje se nalazim na mapi”. Znala sam tek toliko da je Džedda grad na moru i drugi, po veličini, grad u Saudijskoj Arabiji. Vremenom je moja spoznaja postajala dublja a zbunjenost veća.

    Nebrojeno puta pokušavala sam vratiti sjećanje na predodžbu o Kraljevini Saudijskoj Arabiji prije svoga dolaska u tu zemlju.

    Te dvije slike bile su toliko različite da često nisam mogla prepoznati “moju Džeddu” u odnosu na ono što sam prije znala, slušala ili pak gledala o njoj.

    Ležala sam u krevetu i osluškivala. Poneki usamljeni automobil prošao bi ispod prozora našeg stana.

    Kiša je i dalje padala.

    Premda nije bilo hladno, zavukla sam se pod pokrivač. Više nisam razmišljala, niti analizirala. U svome malom skrovištu sanjala sam lijepe snove o svemu onome što me čekalo i što sam tek trebala vidjeti. A čekalo me mnogo toga. Uzbudljivoga i neobično lijepoga.

    (20. oktobar 2000)


    ¹ kompaundi, kondominiumi su mala zagrađena naselja u velikim gradovima

    ² nikab – zar ili vala


    Napomena: Knjiga je napisana u periodu od 2000. do 2004. godine, te su se dogodile izvjesne promjene o onom o čemu je autorica pisala u Saudijskoj Arabiji. Tek nedavno je predstavljena javnosti, stoga je nova knjiga i prikaz o životu u ovoj zemlji.