Nikad mi nije išao od ruke niti jedan sport, koliko god ja to pokušavala. Kao malu su me stavili na skije pa sam veoma rano proskijala (pa polomila i butnu kost), probala sam trenirati odbojku, ali nisam nikako mogla procijeniti razdaljinu između mene i lopte. Profesori sportova su uvijek govorili da ne šetam salom ko manekenka, već da trčim, ali nikad nisam shvatala: ZAŠTO BI NEKO TRČAO?
Foto: Aida Redžepagić
Nikad mi nije išao od ruke niti jedan sport, koliko god ja to pokušavala. Kao malu su me stavili na skije pa sam veoma rano proskijala (pa polomila i butnu kost), probala sam trenirati odbojku, ali nisam nikako mogla procijeniti razdaljinu između mene i lopte. Profesori sportova su uvijek govorili da ne šetam salom ko manekenka, već da trčim, ali nikad nisam shvatala: ZAŠTO BI NEKO TRČAO?
Moglo bi se reći da imam dvije “lijeve“ noge, ali prije bih rekla da nemam niti jedne noge u sportu. Više sam bila umjetnik. Moglo bi se reći i da sam malo smotana. Sposobna sam se svakog trenutka polomiti čak i dok stojim i ništa ne radim. Naprosto mi niko nikad neće moći objasniti dvokorak u košarci, uvijek je to još jedan korak viška, kao ni bilo šta sa reketom ili loptom. Sve do jednog dana.
Godine 2018. upisala sam kurs penjanja koji je organizovao PD Željezničar. Nešto iz hira, nešto radi toga što sam željela pokrenuti se i skrenuti misli sa ispita na Akademiji, ali ponajviše radi toga što mi je to oduvijek bio san. Nije mi bio problem popeti se, ali kada sam napokon došla na vrh, nikako nisam vjerovala opremi, kao ni osobi koja me osiguravala; tako da sam prvih mjesec dana vrištala sa vrha stijene i govorila kako neću da siđem. Sada to vidim i kod drugih ljudi oko sebe. Svako se nečega boji, ali svi se boje istog – nepoznatog. Ja se bojim pada.
Napredovala sam dosta brzo. Za dvije sedmice možete sve naučiti, ali ako se ne penjete druge dvije sedmice, isto kao da nikad nisi ni stao na stijenu. Imala sam fobiju i od paukova, ali kad se penješ, onda i kampuješ, a tamo uvijek ima paukova. Imala sam opsesivno-kompulsivni poremećaj, pa sam ruke dezinficirala svake minute, ali i to se riješilo. Bilo me je strah silaziti sa planina, pa sam počela planinariti. Bilo me je strah pjevati pred ljudima, pa sam otišla na karaoke. STRAH je NORMALAN. On je sastavni dio nas. Ljudi koji se bave padobranstvom i penjanjem će reći da ako se taj dan ne bojiš, nemoj ni ići na stijenu ili u zrak, tada se dešavaju greške koje se mogu platiti životom.
Čak i nakon dvije godine, ja sam još uvijek najsporija na planinarenju, najsporija na penjanju i veoma često znam da zaledim pred stijenom i da se pitam ZAŠTO MENI OVO TREBA??? Zar nemamo fino asfaltirane ulice, žičare i auta? Ostala sam i dalje smotana, pa ćete me sigurno prepoznati na kampu tako što ko muha bez glave tražim ključeve, mobitel ili neki drugi dio opreme. Ali znate šta? Sada se napokon znam snaći u prostoru. Možete me ostaviti usred neke planine i znat ću naći izlaz, naložiti vatru, naći sklonište, prepoznati trave i gljive, pronaći vodu. Sve što je potrebno za preživljavanje. Postala sam trenerica gimnastike, naučila sam uzmah i stoj na rukama. Umirem i dalje od straha, mada svaki put sve manje i manje. Svakim pokušajem i turom na planinama bivam brža. Još uvijek mi nekad treba duže da se spustim. Još uvijek se raspadam od upala kada dođem do vrha, ali više nemam izgovora. Samo pozitivnu ekipu, podršku, osjećaj adrenalina kada dosegne svoj vrhunac, ali i uspjeha, zgode, nezgode i mnogo neuspjeha koji me jačaju. Odlučila sam da se borim, da ne robujem strahu i da budem sretna!
Svi ti sportovi naučili su me da imamo toliko toga za ponuditi u Bosni i Hercegovini. Naučila sam i šta znači sloga, briga za druge ljude iz grupe ili briga o osobi koja penje. Krenula sam i ja da učim druge ljude da se penju i svaki dan taj broj se povećava. Naučila sam da priroda izvlači i najbolje i najgore iz ljudi, pa veoma brzo procijeniš ko je kakav i kome šta smeta, jer tu nema prostora za glumu. Shvatila sam i da mi treba neko ko će me podržavati i pratiti u svemu, pa sam pronašla Nedima, a naše pustolovine ćete moći čitati ovdje. Sve one zgode i nezgode koje su nas približile jedno drugom, sve one skrivene lokacije koje smo otkrili i svi oni sportovi kojima se nekad sledi krv u venama.
Ne dopustite da vas vaš strah definira. Tek kada izađete iz zone komfora, otkrijete koliko ste toga propuštali. Jer nema ničeg ljepšeg od toga kada se popenjete neki vrh na planini koji se čini nemoguć ili se popenjete na neku stijenu, nešto naslikate ili se osramotite do bola, naložite vatru, kampujete sami sa društvom i upoznate nove, divne ljude.
