Dan Ašure obilježava se desetog dana mjeseca muharema, prvog mjeseca hidžretskog kalendara. Budući da se islamski lunarni kalendar razlikuje od gregorijanskog, Ašura svake godine pada na drugi datum, a s njom se mijenjaju i plodovi koji se nalaze u kuhinji. Upravo ta promjenjivost daje ovom jelu posebnu ljepotu – ašura nikada nije ista, baš kao ni godine kroz koje prolazimo.
Ilustracija-Furaj.ba
U islamskoj tradiciji, Dan Ašure nosi snažno simboličko i duhovno značenje. Prema predaji, to je dan u kojem je Allah spasio poslanika Musaa, a.s., i Izraelćane od faraona, razdvojivši more. Vjeruje se i da su se na ovaj dan dogodili brojni drugi ključni trenuci ljudske historije: prihvaćeno pokajanje Adema, a.s., Nuhova lađa se zaustavila nakon potopa, Ibrahim, a.s., spašen je iz vatre, Jakubu, a.s., vraćen je vid, a Jusuf, a.s., izbavljen je iz tamnice. Zbog toga se Ašura doživljava kao dan spasa, nade i zahvalnosti.
S ovim danom neraskidivo je povezano i istoimeno jelo – ašura. Prema predaji, nakon potopa, Nuh, a.s., je sa svojom porodicom i saputnicima skuhao jelo od svega što je ostalo na lađi: žitarica, suhog i svježeg voća, sjemenki i plodova. Iz tog čina nastala je tradicija pripreme jela koje u sebi nosi simbol zajedništva i dijeljenja. Zato se i danas vjeruje da ašura treba sadržavati neparan broj različitih namirnica, najmanje sedam, ali često i mnogo više – onoliko koliko domaćinstvo može i želi dati.
Ašura – recept
Sastojci:
Za pripremu ašure koriste se različite žitarice, voće, orašasti plodovi, sjemenke, začini i zaslađivači. Najčešće su to pšenica, ječam, riža, zob, grah, leblebije i leća, zatim svježe i suho voće poput jabuka, krušaka, banana, naranče, limuna, mandarine, smokava, kajsija, šljiva, grožđica, hurmi, trešanja, višanja, bobičastog voća i nara, potom orasi, bademi, lješnjaci, kikiriki, kao i sjemenke susama, maka, suncokreta i tikve.
Od začina se dodaju cimet, karanfilić, ponekad zrno bibera ili kahve, a okus se zaokružuje šećerom, malo soli i vodom ili voćnim sokovima.
Priprema
Žitarice se potapaju preko noći, a sutradan se pažljivo ispiru i kuhaju odvojeno, tek toliko da omekšaju, ali da ne izgube oblik. Sastojci koji se kuhaju duže mogu se skuhati dan ranije i čuvati u frižideru. Riža se kuha posebno, dok se kukuruz, ako se koristi, može dodati i gotov. Sve se potom sjedini u veliki lonac, u koji se dodaje voda pomiješana sa sokovima agruma i nara, blago zaslađena, tek da poveže ukuse.
Dok se žitarice lagano zagrijavaju, voće se sjecka na sitne komade – jabuke, kruške, banane, suhe šljive, smokve, kajsije, bobičasto voće i ono sezonsko koje je u tom trenutku dostupno. Začini se dodaju pažljivo, tek da naglase mirise: malo cimeta, karanfilića, prstohvat soli, poneko zrno bibera ili kafe, sve s mjerom. U smjesu se potom umiješaju orašasti plodovi i sjemenke, koje ašuri daju puninu i teksturu.
Voće se polagano dodaje žitaricama i kuha kratko, tek petnaestak minuta, kako bi sačuvalo boju i aromu. Pred kraj se dodaju zobne pahuljice i lagano zgusnuta voćna tečnost, po potrebi se doda još vode i šećera, da bude nešto gušće od običnog kompota. Potom se lonac sklanja s vatre i ostavlja da se ašura smiri i ohladi.
Ašura se ne priprema da bi ostala samo u jednom domu. Njena suština je u dijeljenju. Zato se servira u zdjele, ukrašava sjemenkama nara, mljevenim orasima ili bademima, i nosi komšijama, rodbini i prijateljima – kao tihi znak pažnje i podsjetnik da se bereket umnožava tek kada se dijeli.
