Azra Dedić, džudistkinja s Down sindromom

Godinu na izmaku Azra će pamtiti po bronzanoj medalji osvojenoj na svjetskom prvenstvu nastavljajući slijediti svoje sportske snove od kojih su Olimpijske igre najveći

Piše: Elma Zećo

Ramzija i Husein Dedić iz Bihaća ponosni su na svoju kćerku Azru (23), koju su dobili četiri godine nakon rođenja sina. Od malih nogu njihova slatka djevojčica, rođena s Down sindromom, pokazivala je koliko je uporna i odlučna, a iznad svega umiljata. Stoga ne čudi što Azru danas poznaju svi Bišćani. A i vole je! Jer je zaslužila.

Vrijedna djevojka

Azra je umjetnička duša. Voli slikarstvo crtajući najviše prirodu. Zbog svoje najveće ljubavi – sporta – simpatije je pobrala i širom domovine, gdje su je ljudi upoznali i kao prvu osobu s Down sindromom koja je ostvarila pravo na rad.

“Sve stižem na vrijeme. Idem na posao i uz to treniram tri puta sedmično u Judo klubu Una već deset godina. Volim sve vježbe i tehnike. Moji roditelji su bili ti koji su kod mene uvidjeli nadarenost za sport, a ja sam odlučila da se bavim džudom”, priča nam Azra, iza koje su brojna takmičenja, no, jedno je zasjenilo sva dosadašnja – učešće na Svjetskom prvenstvu u džudu za osobe s intelektulnim poteškoćama u Kölnu, gdje se okitila bronzanom medaljom.

“Konkurencija je bila veoma jaka. Bili su tu takmičari iz Njemačke, Švedske, Austrije…, ali zadovoljna sam svojim nastupom. Bilo je predobro”, govori Azra, koja je oduševljena putovanjima na međunarodna takmičenja, ne samo zbog susreta sa sportistima, nego zato što je to za nju također prilika da se upozna s novom sredinom i tamošnjom kulturom.

“Išla sam na takmičenja u Kopar, Izolu, Pordenone i Ravenu. Na putovanjima me najviše zanimaju historijski spomenici”, govori Azra, čija takmičenja ne prolaze bez mame Ramzije, njene vjerne pratnje koja svaki put treperi od uzbuđenja.

Kroz trnje do zvijezda

Put porodice Dedić, za pretpostaviti je, nije bio jednostavan, ali učinili su sve da Azra ostvari prava na normalan život.

“Meni je Azra bila vječita inspiracija. Kada se tek rodila, prošla sam kroz krizu suočivši se s nečim novim i potpuno nepoznatim u životu, ali to me je kratko držalo. Trgnula sam se i odlučila da joj pružim najbolje što mogu u životu kako bi postigla maksimum. Obaveza je svakog roditelja da pruži djetetu ono što je u njegovoj moći. Vidjela sam da je Azra uporna, da hoće, da želi, a ja sam sve dala od sebe da uspije na tom putu”, uključuje se u razgovor Ramzija, te dodaje: “S obzirom na to da oblast osjetljivih kategorija nije sistemski riješena, razvoj djece s Down sindromom zavisi od poduzetnosti njihovih roditelja. Nažalost, većini vrijeme najvećim dijelom prolazi u borbi za egzistenciju, neki nemaju hrabrosti, a neki znanja kako doći do cilja.”

Poznato je da su osobe s Down sindromom gipke, što su i Azrini roditelji brzo uvidjeli. Bila je u mogućnosti napraviti pokrete koje većina tipične djece treba vježbati, naprimjer, špagu, a željeli su i da njeno vrijeme poslije škole bude osmišljeno. Spletom okolnosti upoznaju trenera Judo kluba Una, Fikreta Bečića, koji će im reći da njihova kćerka ima smisla za ovu borilačku vještinu. Tako je sve počelo.

“I to je bio pravi potez, idealan za inkluziju. U klubu svi dišu kao jedno biće. Čak su i ljudi iz zapadnih zemalja iznenađeni izuzetnim uslovima. Od ovog kluba mnogi mogu naučiti šta je prava inkluzija”, nastavlja Ramzija, dok Azra ističe: “Sve radimo zajedno. Trener ne pravi nikakvu razliku i nemam apsolutno nikakve privilegije.”

Izvor sreće za porodicu

Osim u društvu, Azra i na radnom mjestu, u CM-u, gdje radi već godinu dana slovi za pouzdanu kolegicu.

“Super mi je na poslu. Imam divne kolege. Pratim svoja zaduženja: uređujem police, slažem robu, stavljam akcijske cijene, pomažem kupcima pri kupovini… Zahvalna sam svom šefu što mi je pružio priliku da radim, jer se sada osjećam vrijednom kao i svi ostali”, sretno govori Azra, koja je, istovremeno, u svojoj porodici trenutno jedina zaposlena. Nakon šesnaest godina rada u vlastitom dućanu, roditelji su ga morali zatvoriti. Stoga svi gaje veliku nadu da će skorija budućnost po tom pitanju biti bolja.

I dok će godinu na izmaku pamtiti po Azrinom uspjehu na svjetskom prvenstvu, njihova miljenica nastavlja da sanja nove sportske snove.

“Željela bih otići na Olimpijske igre i bez obzira na poteškoće koje sportisti imaju trudit ću se da ostvarim svoj san. Želim poručiti svim ljudima da budu uporni i da slijede svoje snove”, riječi su Azrine bez koje njena mama danas uopće ne zna kako bi izgledao život.

“Sve ono što sam zamišljala da će mi biti teško kada se rodila pokazalo se suprotnim. Toliko mi je lijepih stvari priredila i priređuje… Ne bih je mijenjala ni za što na svijetu!”, emotivno završava Ramzija.