Josif Brodski, rusko-američki književnik i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1987. godine, bio je jedan od rijetkih svjetskih intelektualaca koji su tokom rata u Bosni i Hercegovini javno ukazivali na stradanja civila i ravnodušnost međunarodne zajednice.
Rođen 1940. godine u Lenjingradu, Brodski je veći dio života proveo u egzilu, a u Sjedinjenim Američkim Državama postao je priznati pjesnik i esejist. Tokom najtežih trenutaka za Bosnu, 1992. godine, njegova pjesma Bosnia Tune objavljena je u New York Timesu. U njoj Brodski izražava duboku moralnu i ljudsku zabrinutost zbog zločina koji su se dešavali u jednoj, kako piše, “dalekoj zemlji” koja je svjetskoj javnosti bila tek kratka vijest.
Bosnia Tune ostaje zabilježena kao literarni vapaj savjesti i simbol otpora šutnji pred nasiljem. Brodski je preminuo 1996. godine u SAD-u, ostavivši iza sebe snažno književno nasljeđe i primjer umjetnika koji nije okrenuo glavu od patnje drugih.
Prepjev: Marko Vešović, Omer Hadžiselimović
Dok žohara gnječite, pijuckate
viski, prepone svoje češkate,
dok ruka oko mašne se trudi,
ginu ljudi.
U gradovima čudnih imena
zgođeni metkom, i sred plamena,
ne znajuć što ih se na smrt osudi,
ginu ljudi.
Sred malih mjesta, neznanih vam, ali
velikih, priliku jer im nisu im dali
za krik i oproštaj sa svijetom hudim,
ginu ljudi.
Ginu dok birate sve nove i nove
brbljivce o tom što nemar se zove,
sudržljivost, itd, dok s razloga ludih
ginu ljudi.
Nema ljubavi k odveć udaljenu
tvome susjedu/bratu Slavenu,
gdje letjet vaš se anđel ne usudi,
ginu ljudi.
Međ kipovima dok spor izbija
kainska verzija, istorija
za svoje gorivo bi da kupi sviju
koji mriju.
O uspjehu sportaša dok čitate,
il stigli račun, dok pjevate
čedu svom pjesmu što san nudi,
ginu ljudi.
Pero vremena oštro, krvi žedno,
neće da žrtva i dželat su jedno,
kazaće da zadnja ološ i alaša
vrsta je vaša.
