Pomažući u izradi detaljnih nacrta za izgradnju carskih dvora u Beču, u atelijeru slavnog Karla von Hasenauera, hrvatski arhitekta Ćiril Metod Iveković zaslužio je preporuke jednog od najznačajnijih bečkih arhitekata kasnog historicizma da postane samostalni arhitekta u Zemaljskoj vladi u Sarajevu.
Gradnja carskih dvora
Još prije studija, pod nadzorom glasovitog Hermanna Bolléa vodio je 1884. klesarske radove na restauraciji zagrebačke Katedrale i gradnji crkve sv. Ćirila i Metoda na Gornjem gradu. Iduće godine predavao je klesarstvo na Obrtnoj školi u Zagrebu, a u jesen 1886. uputio se pješke, bez sredstava i podrške, na Akademiju likovnih umjetnosti u Beču. Tokom studija sarađivao je u atelijeru poznatih pozorišnih arhitekata Hermanna Helmera i Ferdinanda Fellnera, a nakon njih pomagao je u izradi detaljnih nacrta dvorišnog pročelja dvorca Hofburga i dijelova Dvorskog historijsko-umjetničkog muzeja u Beču. Nakon toga odlazi u Sarajevo.
U Sarajevu Iveković je ostao šest godina, od 1890. do 1896. godine, gdje je odmah nakon zaposlenja uradio projekt Carinarnice, koja je srušena između dva svjetska rata. Na obalama Miljacke ostvario je svoj najuspješniji projekt, antologijski primjer historicizma, završiviši izgradnju sarajevske Vijećnice čiji je projekt započeo Alexander Wittek. Radio je na obnovi Alipašine džamije 1894. godine za koju većina stručnjaka smatra da je najljepši primjer klasične osmanske gradnje u Bosni i Hercegovini. Ono što je malo poznato je da je Iveković 1893. godine postao tvorac prvog parka po uzoru na evropske koji je nastao na osnovu projekta. Izveden je bez ikakvih prethodnih ograničenja na do tada neuređenom terenu uz banjski i hotelski kompleks na Ilidži koji je također tada bio u izgradnji. Park je imao sasvim preciznu baroknu osnovu, sa pažljivo oblikovanim cvjetnim rondelima i drvenim paviljonom kao kafanom, na vještačkom brijegu. U njemu su se nalazila vještačka jezerca sa kanalima i drvenim mostićima, a unutar dijela sa zelenilom bio je zoološki vrt. Degradacija parka započela je poslije Prvog svjetskog rata, tako da današnji park na Ilidži skoro da nema ništa sa Ivekovićevim rješenjem.
Ćiril Iveković završio je još jedan Wittekov projekt – zgradu Gradske vijećnice u Brčkom koja je 1892. godine izgrađena prema Wittekovom idejnom, a Ivekovićevim izvođačkim projektom. Oba projekta imaju tlocrt u formi istostraničnog trokuta sa centralnom aulom i ugaonim kulama, a razlikuju se u izboru dekorativno-plastičnih elemenata i rješenja ugaonih kula. Danas je ona zaštićen nacionalni spomenik BiH. U istom duhu uradio je i projekt za izgradnju nove zgrade Elći Ibrahim-pašine medrese u Travniku. Naime, zgrada originalne medrese iz 1705. godine srušena je 1892. godine prilikom izgradnje pruge kroz Travnik, ali je austrougarska vlast kao nadoknadu sagradila današnju zgradu medrese u periodu od 1892. do 1895. godine, koja je veća od nekadašnje.
Nakon toga seli se u Dalmaciju kada počinje njegovo najplodnije razdoblje. Kao arhitekta bogoštovnih zgrada kod dalmatinskog namjesništva u Zadru četvrt vijeka je radio kao arhitekt, konzervator, arheolog, restaurator i konačno kao fotograf gradeći sakralne i profane objekte. Godine 1920. odlazi u Zagreb gdje je radio kao profesor na Višoj tehničkoj školi. Izabran je za člana Jugoslavenske akademije 1922. godine. Preminuo je iznenada, 1933. godine, neposredno prije odlaska na nova arheološka iskapanja u Biogradu.
