Ćiro Truhelka o Sarajevu iz 1886. godine

    Ćiro Truhelka o Sarajevu iz 1886. godine

    U praskozorje 28. veljače 1886. godine ušao sam u mali vagon uskotračne željeznice, kojom sam se imao iz Bosanskog Broda odvesti u Sarajevo.

    Zemaljski muzej

    Piše: Ćiro Truhelka

    Ta je željeznica bila onda u prvom stadiju svog razvoja, a glavne su joj karakteristike bili maleni, ali udobni vagoni i male lokomotive, koje su kraj onih normalne veličine izgledale kao dječije igračke, i nisu bez razloga te minijaturne lokomotive prozvane kavskim mlinovima. Uza sve to vlak je odmicao po ravni prilično brzo, a kad je stigao na rub savske ravnice kod Dervente, te se u nebrojenim uskim serpentinama dašćući počeo penjati uzbrdo prema Hanu Marici, išlo je polako, ali junački, i svladao uspon, koji bi u ono doba i normalnoj željeznici bio naporan.

    Umoran od dugog putovanja, sjedio sam na svome mje­stu i nastojao da prozrem kroz gustu jutarnju maglu, da vidim tu Bosnu u kojoj ću imati odsada živjeti. U ono je vrijeme Bosna bila na zlu glasu: pusta, divlja, neuglađena zemlja, ljudi opori i krvožedni; kuda god stranac prođe, vrebaju na nj hajduci i bundžije i gledaju u svakom Evropejcu neprija­telja. Eto takvi su bili pojmovi općerašireni o Bosni. Ja tim glasinama nisam davao važnosti, ali ipak, polazeći na put, bilo mi je kao pioniru koji se upućuje u prašumu i neznani kraj, ne znajući što ga tamo čeka. Iako mi je zbog te neiz­vjesnosti bilo malo tjeskobno, pomislih, šta Bog da bit će, te krenuh na put s uzdanjem da ću u tom novom svijetu možda naći sreću i izgraditi budućnost vrijednu svih pote­škoća na koje možda naiđem.

    Kad se konačno razdanilo te se jutarnja magla slegla, mogao sam promatrati okolicu, i, prošavši kroz jednu niskim brdima opasanu dolinu, uđosmo u široku, gorskim vijencem i šumama zarubljenu kotlinu, u kojoj se slijevaju Spreča i Usora s Bosnom, da odavle u zajedničkom koritu nastave put do Šamca, gdje će se sjediniti sa Savom. Na desnom rubu te kotline ugledah podor staroga grada Doboja, koji je 1697. godine osvojio princip Eugen, 1717. general Petraš, i gdje se 1878. bila prva bitka između hrvatskih domobranaca i bosanskih ustaša.

    Podnožjem grada rasule se kućice Doboja, koji je više naličio na selo negoli na grad, i onda nije nitko mogao slutiti kako će to mjesto napredovati čim se svrši željeznička pruga dolinom Spreče, koja veže Tuzlu s Dobojem, čim življe proradi cesta, koja vodi u Tešanj, jedno od najznatnijih sre­dišta bosanskog šljivarstva, i čim se izgrade u Tesliću prve industrijske naprave za iskorišćivanje teslićke prašume i izrađivanje katrana i drvnih destilata.

    Kod Doboja je željeznica stigla rijeku Bosnu i preko željeznog mosta prešla na desnu obalu, kojom će proslijediti put sve do Zenice. Kraj je postajao sve brdovitiji, a nadomak Maglaju stigla je željeznica prve izdanke goleme kraške ploče, koja se odavle stere sve do Jadrana, na jug preko Her­cegovine do Albanije, a na istok do Drine. Stari grad Maglaj isticao se već iz daljine svojim oštrim obrisom i vitkom munarom, koja je usred begovskih kuća i čardaka kao igla stršila k nebu. Iz vremena okupacije ostao je Maglaj u crnoj uspomeni zbog pokolja husara, koji su tu poginuli 3. ko­lovoza 1878.

    Prošavši Žepče, kojemu se kuće nanizaše podalje od že­ljeznice, zašla je pruga u tijesan zavojiti klanac Bosne, a nje­nim dolom se na sredini ispriječila strma stijena s podorom grada Vranduka, u kojem je nekoć stolovao kralj Toma i u malom polju podgrađa sagradio crkvu. Godine 1503. tekla je tu granica između turske Bosne i jajačke banovine, a 1697. grad je osvojio princip Eugen. Godine 1878. uzeše ga Austrijanci bez boja, popraviše i staviše u nj kao posadu jednu satniju. Gotovo nadomak Zeničkom polju provlačila se željeznica tijesnim klancem, dok ne stiže u prostranu ravnu kotlinu gra­dića kojemu je najveća zgrada bila kaznionica, i onda nitko nije slutio kakvu će visoku ekonomsku važnost zenička kasaba steći kao središte produkcije ugljena, tvornice papira i teške željezne industrije, koja opskrbljava svu Bosnu i Hr­vatsku željezom. Kad ostavismo Zenicu, spuštao se već suton, te od Visokoga mogoh malo što razabrati, a kad u 10 sati navečer stigosmo u Sarajevo, bila je mrka noć. Ulice jedva na mjestima rasvijetljene uličnim petrolejskim svjetiljkama, puste i prazne. Vožnja od Broda do Sarajeva na pruzi du­goj 269 km trajala je onda punih 18 sati, a kako je gotovo jednako dugo trajao put od Zagreba preko Osijeka u Brod, nije čudo da sam u hotel “Evropu” stigao sav slomljen i umoran te zaspao kao top.

    Sutradan je osvanuo vedar, nešto oštar proljetni dan, ali ga nisam mogao upotrijebiti za razgledavanje Sarajeva, koje me se dojmilo kao nešto novo, neviđeno i tako različno od svih gradova što sam ih dotada vidio. Morao sam naj­prije do “vlade”, koja je bila smještena u novogradnji na “Musali”, a sazidao ju je Vancaš. Tu sam se predstavio civil­nom doglavniku barunu Fedoru Nikoliću, koji je ujedno bio predsjednik Muzejskog društva. Bio je to, na prvi pogled, stari dobričina s mnogo neusiljene otmjenosti, koji me je ljubazno primio i uvjeravao da su mi njegova vrata u svako doba otvorena. Bio je to jedan od najjačih vojvođanskih velepo­sjednika, u rodbinskim vezama s Obrenovićima, a imao je kao pravoslavac privući grčkoistočno žiteljstvo Bosne.

    Od njega sam pošao administra­tivnom ravnatelju barunu Kutscheri, koji je bio duša egzekutivne vlasti u Bosni, rodom Beča­nin, a dugo je služio kao savjetnik kod poslanstva u Ca­rigradu, te je znao perfektno turski, poznavao perzijsku i arapsku književnost, a bavio se i proučavanjem Hazara, o kojima je napisao i monografiju. Bio je velik turkofil, dobro gledan među bosanskim muslimanima, a inače vješt, razuman i strog administrator. I on me je dočekao prijazno, ali sam imao dojam da moju misiju gleda skeptičnim okom i da mi neće biti lako uvjeriti ga o potrebi i koristi moga rada.

    Konačno sam se u konaku predstavio i poglavaru zemlje barunu Appelu, starom gospodinu, vojniku od glave do pete, dostojanstvena držanja, pojačanog time što mu je jedno oko, koje je izgubio mislim kod Custozze, bilo povezano širokom crnom vrpcom. On se zanimao samo za vojničke stvari, a kao poglavaru zemlje bila mu je ograničavana funkcija na to da redovito u podne sasluša referat civilnog doglavnika i da potpiše spise koje mu je ovaj donosio.

    Pohodio sam još neke ličnosti, koje mi je preporučio profesor Kršnjavi, tako vladinog tajnika Kostu Hörmanna, koji je bio vladin povjerenik kod gradske općine, dr. Makanca, redarstvenog liječnika i podpredsjednika Muzejskog društva (Makanac je umro 1891. godine u Džidi, kamo je kao liječnik pratio bosanske hadžije koji su hodočastili Ćabu), te arhi­tekta Josipa Vancaša, koji je sagradio vladinu palaču i bio među najpopularnijim ličnostima tadašnjega Sarajeva.

    Da me predstavi odbornicima Muzejskog društva, sa­zove barun Nikolić odborsku sjednicu na kojoj je obavljena i ta formalnost, i tom se prilikom upoznah s blagajnikom Petrom T. Petrovićem, a od odbornika s Mustaj-begom Fadilpašićem, sarajevskim načelnikom, s kanonikom Jagatićem, s francuskim konzulom Moreauom i još s nekoliko istaknutih ličnosti sarajevskog društva. Svi su obećali da će me u radu pomagati i staviti mi na raspolaganje prilično obilne prihode društva.

    Sarajevo je 1886. godine još bilo puno nepatvorene istočnjačke romantike. Oko sto vitkih munara podiglo je svoje alemima iskićene šiljke prema nebu; pod njima se izoblila olovom pokrita kubeta džamija, a oko ovih čardaci i kuće s gustim ni­zovima prozora u gornjem katu, dok su im u donjim kato­vima bile magaze sa željeznim vratima i “demirovima” ogra­đenim prozorčićima. Te su se kuće nizale u gustim, zelenilom protkanim grupama, uz obronke Trebevića, a uz Miljacku, u dolu, stisle se u pravi labirint uličica s dućanima i radioni­cama, koje su se zatvarale drvenim kapcima ili ćefencima.

    Svaki esnaf imao je tu svoju posebnu ulicu, a u onima gdje su radili kovači i bakardžije brujila je od klepanja če­kića zaglušna buka, koju su još strasnijom činili hljebari, halvedžije, selebdžije, šerbedžije i drugi prodavači, hvaleći i nudeći svoju robu. U dućanima su skrštenih nogu sjedjeli trgovci, čekajući stojičkim mirom kupce, a u kavanicama srkali bi stariji ljudi mirisnu tursku kavu.

    Tu je sliku zaokruživalo u čelu “varoša” strmo brdo s kaštelom iz 17. vijeka, a s lijeve i desne strane Miljacke di­zala se strma brda sve do vrhova Trebevića i Ozrena. Ali, da svaka romantika uz svijetlu stranu ima i nedostataka, opa­zio sam u Sarajevu kad sam pošao potražiti stan, jer, ko­načno, u hotelu nisam mogao stalno živjeti. Osim vladine pa­lače, hotela “Evrope” i dvije tri druge zgrade, nije bilo u Sa­rajevu stambenih zgrada od pečene opeke; sve je drugo bilo od sušene ilovače i drveta.

    Nakon mnogog lutanja našao sam sobu “s namještajem” u Ćemaluši, na uglu Kulovićeve ulice, u kući Huršid-efendije, rođenog Poljaka, koga je revolucija bacila u Tursku, gdje se poturčio i postao tulumdžibašom, tj. zapovjednikom vatrogasne čete. Žena mu je bila domaća katolikinja. Tu sam dobio prizemnu sobu s prozorima na dvo­rište, skromnu, preskromnu za najskromnijeg čovjeka: pod opločen opekom, vrata bez brave, prozori su propuštali zrak na sve strane, a namještaj se sastojao od vojničkog kreveta sa slamnjačom, malog stolića s dva klimava stolca i od starog sanduka s limenim umivaonikom.

    Jedina prednost tog vlažnog stana bila je što se nalazio blizu vladine palače, a tik do njega dobra gostionica, gdje sam objedovao i večerao. Vlasnik joj je bio tip birtaškog tiranina, koji u svom lokalu nije trpio ni buke ni pjesme, a kad bi koji gost, naručujući vino, došao do granice gdje trijeznost ustupa mjesto “dobroj volji”, uskra­tio bi neumoljivo da mu se dalje dade piće. Mnogi bi gost uvrijeđen napustio lokal s grožnjom da se nikad više neće k njemu svratiti; ipak su se vraćali, jer ih je privlačila prvo­razredna kuhinja.

    Sarajevo, a osobito čaršiju, upoznao sam već prvih dana. Tu sam našao vrlo mnogo toga što me je kao muzejalca za­nimalo i što mi se činilo vrijednim da se sačuva. U muzeju sam prve dane bio sam, ali me jednog dana barun Nikolić upita, ne treba li mi kakav pomagač, jer on ima jednog kan­didata, pa neka pokušam, hoće li valjati. I zbilja, već sutra­dan dođe malen starčić, na oko dobričina, u otrcanom crnom kaputu s dugim skutima, i predstavi se kao Arsenijević, kojega s preporukom šalje preuzvišeni gospodin doglavnik. Kad sam ugledao na oko dobričinu starkelju, bojao sam se kao mladić komu su jedva proklijali brci, neću li smoći do­voljno autoriteta prema čovjeku koji bi mi po godinama mo­gao biti otac; ali da ugodim doglavniku, primio sam ga. Kako se okrenuo prema vratima, neugodno me se dojmilo da mu otraga iz džepa salonskog kaputa viri grlo bočice. Nisu prošla ni dva dana i već sam znao da u toj boci nije voda. Dobio sam i pobliže podatke o njemu i doznao da je rodom iz Vojvodine, po zanatu seoski terzija, ali držeći da je rođen za nešto bolje i više, počeo je crtati motive sa seoskih zobuna i gunjeva te se smatrao umjetnikom i kao takav do­šao u Bosnu da nađe mjesto.

    Barun Nikolić namjesti svog zemljaka kao učitelja crtanja na višoj djevojačkoj školi, gdje je kao ljuta pijanica postao nemoguć i zbog toga bio otpušten. Naravski, ni u muzeju se nije odrekao rakije: postao bi nesnosan čim bi ga obuzeo alkohol. Kao mlad čovjek osjetio sam svoju nemoć prema starcu te se potužim ravnatelju po­moćnih ureda Vojnoviću, bivšem graničarskom kapetanu, a on me naputi da Arsenijevića svaki put kad zgriješi, pošaljem k njemu s praznom kartom u omotu. Prvom prilikom sam to i učinio i stari grešnik vrati se sav pokunjen i zamoli da mu oprostim, dodavši da ga je gospodin ravnatelj izgrdio na pasja kola.

    Drugi put dogodi se isto s istim rezultatom, a kad mu dadoh po treći put kartu u omotu da je nosi ravnatelju, ne vrati se on, nego jedan od podvornika kojega je sreo na hodniku i predao mu omot da ga on nosi ravnatelju. Ovaj je bio sav utučen zbog ukora što ga je ni kriv ni dužan do­bio za tuđi grijeh. I tako mi lukavi Vojvođanin izbi jedino sredstvo iz ruku koje ga je bar privremeno moglo privesti k pameti.

    Srećom, nije moja nevolja dugo trajala. Arsenijević je imao i izvan ureda i s policijom okapanja te se njegov visoki zaštitnik našao ponukanim da s njega skine ruke. Ba­run Nikolić obeća iz svog džepa 100 forinti uz uvjet da ode iz Bosne, a kad sam Arsenijeviću to rekao i dodao da će mu se novac predati u Slavonskom Brodu, prihvati objeručke tu ponudu i nestade ga iz Bosne. Mnogo godina poslije saznao sam da je krenuo u Beograd, gdje mu je uspje­lo prodati svoje crtarije tamošnjem muzeju, koji ih je čuvao kao “nacionalnu dragocjenost”.

    Odlomak iz knjige “Uspomene jednog pionira”, Izdavačka kuća “Vrijeme” Zenica

    Zato što jedan članak nije dovoljan…

    ZEMALJSKI MUZEJ BOSNE I HERCEGOVINE: ČUVAR KULTURNOG I PRIRODNOG NASLIJEĐA

    ĆIRO TRUHELKA, OSNIVAČ ZEMALJSKOG MUZEJA BIH