Dalija Hasanbegović: PUTOVATI ZNAČI ŽIVJETI

“Gradovi kojima se uvijek vraćam, u kojima se osjećam kao kod kuće i u koje nekoliko puta godišnje idem na brzinsku dopunu baterija su Atina i Istanbul. U Atini su mi sestra i sestrić u kojeg sam ludo zaljubljena, tamo imam svoje prijateljice, poznajem grad, uživam u grčkoj opuštenosti i nezaboravnim izlascima. U Istanbul, prema mom mišljenju, najljepši grad na svijetu, odem da posjetim prijatelje, šetam, probam odličnu hranu i napunim duh i dušu kroz neke svoje rituale”, riječi su kojima je Dalija otvorila priču o svojoj najdražoj investiciji – putovanjima.

SIGNAL ZA UZBUNU

S kakvim se ljudima volite okružiti na putovanjima?

–  Atina i Istanbul su specifični, tamo imam bazu pa mogu ići i solo. Ali na sva druga putovanja idem s veselim, inteligentnim, pozitivnim, fleksibilnim, aktivnim, dinamičnim i snalažljivim ljudima. S takvim ljudima se i družim, pa se njima i okružim.

Kako definišete dobar odmor?

–  Ljeti dobar odmor znači mir, more, nekoliko sati plivanja dnevno, sunčanje i poneki dobar izlazak. Tokom ostale tri sezone dobar odmor mi je i sama promjena sredine kao i otkrivanje nečeg novog ili posjeta voljenom starom.

Putujete li često?

–  Trudim se, ali to i dalje nije dovoljno često, barem se meni tako čini. Ako sam tri mjeseca u Sarajevu bez ikakvog putovanja, to mi je već signal za uzbunu. Onda ‘zbrišem’ negdje barem na produženi vikend i smirim unutrašnjeg vagabunda.

Koliko se u Vama krije avanturističkog duha?

–  Istraživačkog jako puno, a ako avanturistički podrazumijeva kampovanja, osvajanja planinskih vrhova, putovanje na motoru, spavanje pod otvorenim nebom i slično, onda takvog duha nemam nimalo. Volim svoj komfor, odrasla sam u ratu i nakon četiri godine tog survival avanturizma nemam nikakvu želju da na nekom putovanju testiram vlastitu izdržljivost.

MAGNETI BUDE USPOMENE

Koje su Vas destinacije koje ste posjetili najviše inspirisale?

–  Najviše su me obilježili i najviše su na mene uticali gradovi u kojima sam živjela, studirala, radila, iznajmljivala stanove, plaćala režije, tražila majstore i obavljala sve te svakodnevne obaveze. Moja sreća je da su ti gradovi bili New York, Istanbul, Paris, London, Dubai i Abu Dhabi, a u njima je i svaki običan dan bio posebno i obogaćujuće iskustvo.

Biste li voljeli otići isključivo na duhovno putovanje?

–  Jednog dana, ako Bog da, i hoću.

Koliko se Vaš izbor destinacija za odmor mijenjao s godinama?

–  S godinama sve manje idem na nove destinacije, jer imam toliko gradova koje želim i moram posjetiti iznova, pa nemam dovoljno dana u godini za nova mjesta. Voljela bih, recimo, ponovo otići u Firencu, Siennu, Veneciju, Barcelonu, Madrid, Marbellu, Lisabon, Paris, tu je još cijela lista evropskih gradova, potom prvi put otići u Maroko, Buenos Aires, Rio de Janeiro, obići Machu Picchu, ljetovati na Bora Bori. Svake godine imam barem četiri destinacije koje želim posjetiti. I tako biram, nešto novo, nešto staro, more plavo. I prođe godina.

Šta su Vaši najčešći suveniri s putovanja?

–  Magneti. Svi stoje na jednom mjestu u mom stanu i uvijek se nasmiješim kada prođem pored i vidim to šarenilo puno uspomena.

EPIZODE S POSLOVNIH PUTOVANJA

A koja su Vam službena putovanja ostala u najljepšem sjećanju?

–  Jedno od poslovih putovanja koje ću uvijek pamtiti je put u Lisabon dok sam živjela i radila u Emiratima. Desilo se da stižemo isti vikend kada je naša fudbalska reprezentacija igrala utakmicu s Portugalom. Mene nostalgičnu za Bosnom dočekale su ulice Lisabona pune naših navijača, svuda se čuo naš jezik i pjesme, a firma s kojom smo došli na pregovore saznala je odakle sam pa su nas i iznenadili kartama za ložu. Tako sam utakmicu gledala i glasno navijala okružena Portugalcima koji su me prvo čudno mjerkali, a zatim mi prijateljski objavili da protiv Bosanaca nije lako, jer smo visoki i neustrašivi.

Pamtite li izuzetno stresno službeno putovanje?

–  Stresno je bilo izvještavanje sa zasjedanja Vijeća Evrope. Od samog starta i transporta do Strasbourga pa do povratka u Sarajevo to putovanje je bilo kao ilustracija Murphyjevog zakona – sve što je moglo poći naopako, krenulo je u tom pravcu. Kasnio je avion, zatim smo sjeli u pogrešan voz, onda nam se fikser iznenada razbolio, internet konekcija i u Vijeću i u hotelu bila je stravično spora zbog čega smo priloge slali satima, a osoblje zaduženo za logističku podršku govorilo je samo francuski. Uz sve to, ni restorani nisu radili u vrijeme kada smo mi bili slobodni, tako da smo uz svu nervozu i stres još bili i gladni. Sada kada se sjetim, sve mi je smiješno, iako sam tada osjećala potpuno suprotne emocije.

Gdje biste još voljeli poslovno otputovati?

–  Naša primarna poslovna putovanja su vezana za reporterski rad, a on opet za neku političku ili socijalnu aktuelnost u nekom gradu ili državi. Tu nema liste želja, svakom zadatku se jednako pristupa. No, ono što bih voljela u budućnosti uraditi je serijal po uzoru na “48”, koji je Amanda Palmer radila na Al Jazeeri English. Oni 48 sati uz pomoć lokalaca traže najzanimljivije što gradovi širom svijeta nude. Mi smo Balkanci, naš mentalitet je dokazano drugačiji, pa bih te zanimljivosti tražila iz naše perspektive.

Šta bi bilo Vaše putovanje iz snova?

–  Putovanja su moja najbolja meditacija i najdraža investicija: opuštaju me, regenerišu, obogaćuju. Ono što do sada nisam nikada mogla uraditi, a možda bi bila komponenta putovanja iz snova, jeste da ne moram žuriti da se vratim, da mogu spontano produžiti odmor ako poželim, te da usred putovanja mogu promijeniti plan i završiti na nekoj potpuno neočekivanoj destinaciji. Čvrsto vjerujem u ono što je davno rekao Andersen da “putovati znači živjeti”, a svaki put je jedan san, jer nas trgne od svakodnevnice i rutine.