Dijana Mirojević: Moji prvi utisci o Dubaiju

    Dijana Mirojević: Moji prvi utisci o Dubaiju

    Moji prvi utisci o ovom velegradu nisu bili baš obećavajući. Naselje u kojem živim (International City) naseljavaju Pakistanci, Indijci, Arapi i Afrikanci. Tek ponekad se može vidjeti neki bijelac. Da razjasnimo oduvijek sam se zalagala za jednakost i govorila da boja kože, religija i seksualna orijentacija nisu bitne. A onda sam došla u Dubai gdje s razlogom kažu da je razlika između turiste i rasiste – tri sedmice.

    Nije važno da li sam u tenama, jeansu ili suknjici i da li sam krenula na posao, u prodavnicu ili nedje drugo. Čim vide da ste bjelkinja auta vam staju, bibiću, svakakvi tipovi bulje u vas, nude vam prevoz i ko god misli da bilo kojoj ženi takvo ponašanje prija, vara se. Naravno, neće vas niko strpati u auto na silu, ali opreza nikad dosta. Dubai jeste siguran grad, ali daleko od toga da ovdje kriminala nema. Da, možete ostaviti vrata otključana dok spavate, torbu vani na stolici dok kupujete nešto i male su šanse da će se nešto desiti. Ali, sa druge strane svaki dan kad dođem s posla na vratima nađem papirić sa polugolom ženskom na kojem piše masaža i broj telefona. Naravno, javna je tajna da su to prostitutke koje vam dolaze na kućnu adresu. Uglavnom azijatkinje i za nekih 150 dirhama (75 KM) možete kupiti usluge.

    Cijene nekretnina su previsoke. Da sami sebi iznajmite sobu (ne stan, sobu) u centru grada trebat će vam između 4500 – 5000 dirhama (oko 1000 eura). Naravno, većina ljudi dijeli sobe, pa su tako troškovi manji, ali bez 2500 dirhama zaboravite, osim ako mislite da možete živjeti u sobi sa još troje ljudi. Moja sreća u nesreći je da mi kompanija obezbjeđuje smještaj. Nije savršen i daleko je od centra grada, ali bar ima u blizini prodavnica, teretana, a i bus vozi nekoliko puta dnevno. Sa druge strane, restoran u kojem radim je smješten u samom centru grada, prekoputa Dubai Mall-a i sa pogledom na Burj Khalifu i fontane pa odatle mi je lako uhvatiti metro i ići gdje želim.

    Prvih mjesec dana nisam imala ni vremena, ni novca da istražujem grad. Posao sam učila, radila sam u dvije smjene, a i čekala sam da mi kompanija sredi vizu. Dok sam bila u Sarajevu kompanija mi je tražila da dođem na turističku vizu, ali sam ja odbila, pa su mi onda uradili vizu zaposlenja. Viza zaposlenja je blijedo roze boje i njenu kopiju su mi poslali na e-mail, a prilikom ulaska u Emirate morala sam uzeti original na šalteru. Nakon neke dvije sedmice su me poslali da radim ljekarski i biometrijski. S obzirom da sam bila kratka s parama odlučila sam sama pronaći zgradu gdje sam trebala raditi ljekarski. Na kraju sam završila dva sata hodajući gladna i žedna na suncu i kad sam već bila na izmaku snaga konačno sam zgradu pronašla. Na papiru mi je pisalo da dođem ujutro u 8, ja sam se pojavila tačno u 10. Tu su me uputili na šalter gdje sam trebala uplatiti 30 dirhama. Za šalterom je radio indijac koji je promumlao nešto kao “tnti dihm” na što sam ga ja samo blijedo pogledala i rekla da ga ne razumijem. Nakon što mi je još tri puta ponovio istu riječ konačno sam skontala da želi tih 30 dirhama i šokirano razmišljala kako ovi ljudi uopšte komuniciraju i koju vrstu engleskog govore. U zgradi je bilo milion ljudi, ali sreća da je dio za žene odvojen od muškog dijela, pa sam za 1,5 h sve završila. Ljekarski je u suštini vrlo jednostavan, prvo vam izvade krv, zatim idete da vam slikaju pluća i to je to. Najbitnije je da nemate AIDS, HEPATITIS I TUBERKULOZU. Nakon ljekarskog idete na biometrijski gdje vas slikaju za njihovu ličnu i gdje vam uzimaju otiske prstiju i potpis. Ja sam zaboravila nakon ljekarskog da uradim biometrijski i tek poslije nekoliko dana sam se sjetila, tako da sam morala ponovo ići. Ličnu sam dobila tek za dva mjeseca, a residence viza mi je udarena u pasoš i sada sam građanka Emirata.

    Šta moj posao tačno podrazumijeva? Moj posao podrazumijeva da stojim na recepciji na ulazu u restoran, da se smiješim 9h/6 dana u sedmici i dočekujem goste. Pored toga se moram javljati na telefon, odgovarati na e-mailove, bavit se administracijom i udovoljavati svakoj budali koja uđe u restoran. Prve dvije sedmice noge su me toliko boljele od stajanja u štiklama (koje su obavezne od 18 – 00) da sam u suzama dolazila kući, a svako jutro sam se budila sa grčevima. Morala sam naučiti raspored stolova i spelovanje jer ako mislite da je lako uzimati imena nekih 70 nacija preko telefona varate se. A – kao Alfa, B – kao Bravo, C – kao Charlie…kao da opet učite alfabet u školi. 🙂 Naravno, ovaj posao nije nuklearna fizika i kroz mjesec dana savladate i javljanje na telefon i dočekivanje gostiju i stolove i spelovanje i administraciju. Gosti kao gosti, uvijek se nađe neka budala koja će se žaliti, gunđati i prijetiti. Na kraju su mi najteže padale te split smjene (od 10 ujutro do 3 popodne, pa onda od 8 uvečer do ponoći, ili od 13 – 16, pa pauza do 18, pa onda do zatvaranja i slične kombinacije). Naravno, ugostiteljstvo nije dobro plaćeno i plate su relativno male. Po zakonu ako nađete posao sa diplomom morate imati minimalno 12000 dirhama i ta suma je sasvim dovoljna da živite lijepo i da uštedite i tada život u Dubaiju ima nekog smisla na duže staze. Ali, ako mislite da nećete još dugo izaći iz ugostiteljstva radije tražite hotel jer tu imate veće šanse za napredak iako su plate manje. U mom restoranu je plata relativno bolja u odnosu na druge, ali do zime planiram naći posao u struci. Ako ne nađem bolje se onda vratiti i na brod nego ostajati ovdje jer bez 10 000 dirhama mjesečno se slabo šta može uštedjeti.

     

    Cijene hrane su slične našima. Taksi je relativno jeftin, ali da se svaki dan vozite nije. Tehnika tu i tamo, kozmetika je skuplja, a dobro auto se može naći za jeftine pare. Vozački je skup i rijetko ko položi iz prve. Cigare su jeftine, ali alkohol je skup. Čaša vina u klubovima košta oko 70 dirhama, pive oko 40 dirhama, a kokteli u rangu od 60 – 100 dirhama. Alkohol se ne može kupiti u prodavnicama, ali naravno ilegalno sve može. Pozovete određeni broj i oni vam donesu alkohol u tamnim kesama. Tako npr. 24 velike Heineken pive vas dođu 160 dirhama (80 KM), a flaša sumnjive votke oko 70 dirhama.

    Nije važno da li sam u tenama, jeansu ili suknjici i da li sam krenula na posao, u prodavnicu ili nedje drugo. Čim vide da ste bjelkinja auta vam staju, bibiću, svakakvi tipovi bulje u vas, nude vam prevoz i ko god misli da bilo kojoj ženi takvo ponašanje prija, vara se. Naravno, neće vas niko strpati u auto na silu, ali opreza nikad dosta. Dubai jeste siguran grad, ali daleko od toga da ovdje kriminala nema. Da, možete ostaviti vrata otključana dok spavate, torbu vani na stolici dok kupujete nešto i male su šanse da će se nešto desiti. Ali, sa druge strane svaki dan kad dođem s posla na vratima nađem papirić sa polugolom ženskom na kojem piše masaža i broj telefona. Naravno, javna je tajna da su to prostitutke koje vam dolaze na kućnu adresu. Uglavnom azijatkinje i za nekih 150 dirhama (75 KM) možete kupiti usluge.

     

     

    Cijene nekretnina su previsoke. Da sami sebi iznajmite sobu (ne stan, sobu) u centru grada trebat će vam između 4500 – 5000 dirhama (oko 1000 eura). Naravno, većina ljudi dijeli sobe, pa su tako troškovi manji, ali bez 2500 dirhama zaboravite, osim ako mislite da možete živjeti u sobi sa još troje ljudi. Moja sreća u nesreći je da mi kompanija obezbjeđuje smještaj. Nije savršen i daleko je od centra grada, ali bar ima u blizini prodavnica, teretana, a i bus vozi nekoliko puta dnevno. Sa druge strane, restoran u kojem radim je smješten u samom centru grada, prekoputa Dubai Mall-a i sa pogledom na Burj Khalifu i fontane pa odatle mi je lako uhvatiti metro i ići gdje želim.

    Prvih mjesec dana nisam imala ni vremena, ni novca da istražujem grad. Posao sam učila, radila sam u dvije smjene, a i čekala sam da mi kompanija sredi vizu. Dok sam bila u Sarajevu kompanija mi je tražila da dođem na turističku vizu, ali sam ja odbila, pa su mi onda uradili vizu zaposlenja. Viza zaposlenja je blijedo roze boje i njenu kopiju su mi poslali na e-mail, a prilikom ulaska u Emirate morala sam uzeti original na šalteru. Nakon neke dvije sedmice su me poslali da radim ljekarski i biometrijski. S obzirom da sam bila kratka s parama odlučila sam sama pronaći zgradu gdje sam trebala raditi ljekarski. Na kraju sam završila dva sata hodajući gladna i žedna na suncu i kad sam već bila na izmaku snaga konačno sam zgradu pronašla. Na papiru mi je pisalo da dođem ujutro u 8, ja sam se pojavila tačno u 10. Tu su me uputili na šalter gdje sam trebala uplatiti 30 dirhama. Za šalterom je radio indijac koji je promumlao nešto kao “tnti dihm” na što sam ga ja samo blijedo pogledala i rekla da ga ne razumijem. Nakon što mi je još tri puta ponovio istu riječ konačno sam skontala da želi tih 30 dirhama i šokirano razmišljala kako ovi ljudi uopšte komuniciraju i koju vrstu engleskog govore. U zgradi je bilo milion ljudi, ali sreća da je dio za žene odvojen od muškog dijela, pa sam za 1,5 h sve završila. Ljekarski je u suštini vrlo jednostavan, prvo vam izvade krv, zatim idete da vam slikaju pluća i to je to. Najbitnije je da nemate AIDS, HEPATITIS I TUBERKULOZU. Nakon ljekarskog idete na biometrijski gdje vas slikaju za njihovu ličnu i gdje vam uzimaju otiske prstiju i potpis. Ja sam zaboravila nakon ljekarskog da uradim biometrijski i tek poslije nekoliko dana sam se sjetila, tako da sam morala ponovo ići. Ličnu sam dobila tek za dva mjeseca, a residence viza mi je udarena u pasoš i sada sam građanka Emirata.

     

     

     

    Šta moj posao tačno podrazumijeva? Moj posao podrazumijeva da stojim na recepciji na ulazu u restoran, da se smiješim 9h/6 dana u sedmici i dočekujem goste. Pored toga se moram javljati na telefon, odgovarati na e-mailove, bavit se administracijom i udovoljavati svakoj budali koja uđe u restoran. Prve dvije sedmice noge su me toliko boljele od stajanja u štiklama (koje su obavezne od 18 – 00) da sam u suzama dolazila kući, a svako jutro sam se budila sa grčevima. Morala sam naučiti raspored stolova i spelovanje jer ako mislite da je lako uzimati imena nekih 70 nacija preko telefona varate se. A – kao Alfa, B – kao Bravo, C – kao Charlie…kao da opet učite alfabet u školi. 🙂 Naravno, ovaj posao nije nuklearna fizika i kroz mjesec dana savladate i javljanje na telefon i dočekivanje gostiju i stolove i spelovanje i administraciju. Gosti kao gosti, uvijek se nađe neka budala koja će se žaliti, gunđati i prijetiti. Na kraju su mi najteže padale te split smjene (od 10 ujutro do 3 popodne, pa onda od 8 uvečer do ponoći, ili od 13 – 16, pa pauza do 18, pa onda do zatvaranja i slične kombinacije). Naravno, ugostiteljstvo nije dobro plaćeno i plate su relativno male. Po zakonu ako nađete posao sa diplomom morate imati minimalno 12000 dirhama i ta suma je sasvim dovoljna da živite lijepo i da uštedite i tada život u Dubaiju ima nekog smisla na duže staze. Ali, ako mislite da nećete još dugo izaći iz ugostiteljstva radije tražite hotel jer tu imate veće šanse za napredak iako su plate manje. U mom restoranu je plata relativno bolja u odnosu na druge, ali do zime planiram naći posao u struci. Ako ne nađem bolje se onda vratiti i na brod nego ostajati ovdje jer bez 10 000 dirhama mjesečno se slabo šta može uštedjeti.

     

    Cijene hrane su slične našima. Taksi je relativno jeftin, ali da se svaki dan vozite nije. Tehnika tu i tamo, kozmetika je skuplja, a dobro auto se može naći za jeftine pare. Vozački je skup i rijetko ko položi iz prve. Cigare su jeftine, ali alkohol je skup. Čaša vina u klubovima košta oko 70 dirhama, pive oko 40 dirhama, a kokteli u rangu od 60 – 100 dirhama. Alkohol se ne može kupiti u prodavnicama, ali naravno ilegalno sve može. Pozovete određeni broj i oni vam donesu alkohol u tamnim kesama. Tako npr. 24 velike Heineken pive vas dođu 160 dirhama (80 KM), a flaša sumnjive votke oko 70 dirhama.