Dioklecijanova palača u Splitu – prvorazredni spomenik antičkog graditeljstva
Antička palača rimskog cara Dioklecijana u Splitu od pamtivijeka jedan je od najpoznatijih spomenika graditeljstva na obali Jadranskog mora.
Bila je posljednja rezidencija Gaja Aurelija Valerija Dioklecijana, jednog od najpoznatijih rimskih careva koji je, prema pretpostavkama, vodio porijeklo iz Dalmacije. Rođen je 22. decembra 244. godine u tadašnjoj Saloni, današnjem Solinu kod Splita.
Tačan datum početka gradnje palače nije utvrđen, ali se pretpostavlja da je gradnja počela nakon Dioklecijanovog povlačenja s prijestolja. U Rimskom carstvu postojao je proklamirani sistem naslijeđivanja prijestolja koji je obavezivao imperatore da predaju carski purpur svojim cezarima, tj. pomoćnicima u vladanju. Tako je i stari Dioklecijan odlučio napustiti Nikomediju, glavni grad istočnog Rimskog carstva. Iako je imao neiscrpan izbor mjesta za gradnju svoje palače, pretpostavlja se da je odabrao Split, tadašnji Aspalathos, kako bi ostatak svog života proveo u rodnom zavičaju. Pretpostavlja se da je odabrao i Split zbog pogodne klime i ljekovitih sumpornih izvora u okolini, kako bi lakše podnosio zdravstvene teškoće s kojima se suočavao pred kraj života.
Izbor za mjesto gradnje palače je bio savršen. Nalazi se u samom dnu uvale iza grebena koja palaču zaklanja od valova, a sama uvala služila je da se iz lađa na nju istovara kamen sa susjednog Brača za gradnju palače. Glavni dio palače okrenut je prema jugozapadu, te je time imala najveće moguće osunčanje, dok je s druge strane bila zaštićena od hladnih vjetrova sa sjeveroistoka, a isturena blagotvornom strujanju maestrala ljeti za vrijeme žega. Po svojoj kompoziciji nosi u sebi elemente carske vile, helenističkog grada i utvrđenog vojnog logora (castrum).
Kako smo i naveli, palaču od pamtivijeka primjećuju. Među prvima je to bio bizantijski car i pisac Konstantin Porfirogenet, u čijem se djelu iz 10. stoljeća prvi put spominje i Bosna.
Nakon smrti cara Dioklecijana 316. godine, život u palači nije prestao, a preobražaji počinju već u prvim stoljećima života palače. Budući da je bila u posjedu rimskog dvora, pružala je utočište prognanim članovima carske porodice, a najbitniji događaj bio je rušenje Salone, glavnog grada provincije Dalmacije, početkom 6. stoljeća kada je dio prognanog stanovništva našao utočište unutar zidina palače i kada počinje novi, organizirani gradski život. U razdoblju slobodne srednjovjekovne komune, između 12. i 14. stoljeća, dolazi do većeg arhitektonskog razvoja, kada su brojne srednjovjekovne kuće ispunile ne samo rimske zgrade nego i veći dio slobodnog prostora ulica i trijemova. U tom razdoblju započinje i izgradnja romaničkog zvonika Katedrale sv. Dujma.
Romanička je umjetnost zastupljena i radovima velikih majstora kao što su Andrija Buvina koji je izradio drvena vrata katedrale u 13. stoljeću i Juraj Dalmatinac, iz čije su radionice potekle raskošne plemičke palače u oblicima venecijanske gotike s naznakama renesanse (npr. palača obitelji Papalić). U katedrali je i njegovo remek-djelo, oltar sv. Staša.
Od 7. stoljeća palača živi kao grad Split, koji se već od ranog srednjeg vijeka širi prema zapadu i u više navrata zatvara zidovima. Adaptacije sakralnih objekata palače u splitsku katedralu i krstionicu, predromaničke crkvice sv. Martina i Gospe od zvonika, predromaničke, romaničke, gotičke, renesansne i druge građevine, svjedoci su neprekidnog života grada i nastanka novih kvaliteta, koji sa sačuvanim dijelovima Dioklecijanove palače čine cjelinu najvećih vrijednosti graditeljskog nasljeđa.
Dioklecijanova palača nije samo izvanredan antički spomenik, nego je i nacionalno i svjetsko dobro. Zajedno s kasnijom srednjovjekovnom dogradnjom ona čini vrijedan arheološki i historijsko-umjetnički kompleks i zato je 1979. godine uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske baštine.
Više o mogućnostima posjete, radnom vremenu i ulaznicama za Dioklecijanovu palaču pročitajte na ovom linku.
S. Hodžić, Furaj.ba
