Djeca ulice

Nesretni  Krishna glavni je lik filma Salaam Bombay iz 1988. godine. Iako je lik izmišljen na ulicama Indije stotine tisuća  dječaka preživljava na sličan način. Žive u džungli bez zakona i kontrole. No ipak pojavili su se ljudi koji za takvu djecu predstavljaju svjetlo na kraju tunela, a često i jedini spas. Praveen Nair, predsjedavajuća osoba u udruzi Salaam Balaak Trust inicirao je program udruge nakon filma Salaam Bombay kojeg je režirala njegova kćerka Mira Nair. “ Sve dok moja kćerka nije snimila film, nisam imao pojma o problemima djece s ulice. Film realistično prikazuje ranjivost djeteta. Bio sam fasciniran sa stvarima koje djeca mogu učiniti, pruži li im se prava prilika”. Udruga djeluje već 20 godina, a najveći centri nalaze se u Bombayu i New Delhiju. U turističkoj zoni New Delhija, Paharaganju nalazi se  takav centar za djecu od 6.-14. godine. “Naša ciljana skupina su djeca koja pobjegnu od kuće i često sjednu u vlak, a da nemaju pojma kuda ide i dokle će stići. Završe u našem utočištu koje im često postane dom. Oni koji ne žele ostati izgube se na ulici i prosjače ili se bave prostitucijom”objašnjava voditelj centra Aasra. Štićenik udruge Salaam Balaak Trust, Salim ovdje je već desetak godina. “Sa pet godina izgubio sam se u gomili dok sam s roditeljima bio na velikom vjerskom festival. Lutao sam ulicama i bio opljačkan od pijanog taksiste. Nekoliko dana kasnije na ulici su me pronašli ljudi iz udruge Salaam Balaak Trust. Pružili su mi hranu i utočište”. Tek dvije godine poslije Salim je pronašao roditelje koji su ga posjetili u centru udruge. «Kad me otac ponovo vidio odlučio je da i dalje ostanem u udruzi jer imati ću bolje mogućnosti obrazovanja» sa tugom se prisjeća sada već šesnaestogodišnji Salim. Želja mu je da postane filmski redatelj, a dosad je već odnio nekoliko nagrada na međunarodnim filmskim festivalima. „Preko udruge se trudimo djeci osigurati adekvatno obrazovanje ali i dajemo im priliku da se vrate svojim kućama, ako je to moguće“ kaže Aasra.

Za Salima se može reći da je imao sreće, no prođete li ikako ulicama New Delhija primijetit ćete djecu koja su na ulici i rođena. Primijetit ćete dvanaestogodišnje narkomane, trinaestogodišnje majke kako prosjače na nogostupu ili djecu s namjerno odsječenim udovima ne bi li isprosili deset rupija više. U prenatrpanom gradu od trinaest milijuna ljudi beskučnici pronalaze dobru priliku za zaradom. Kako ovdje svakodnevno boravi mnoštvo turista prosjacima su oni glavna meta. Stranci im često udjeljuju rupiju, poneki deset, a oni sretniji dobiju i do pedeset rupija. Koliko je to novca  pokazuje činjenica da vozač motorikše, popularnog javnog prijevoza, dnevno zaradi oko 200 rupija, a npr. konobar u restoranu mjesečno zaradi oko 3000 rupija. Deset rupija je nešto kao jedna kuna. Zbog „uhodanog“ prosjačenja neka djeca naviknu na ritam ulice i teško ih je socijalizirati. Žive po kolodvorima, parkovima ili ispod nadvožnjaka. Upadaju u nevolje, razbole se i umru ili ih jednostavno netko ubije.

Na ulici je lako primjetiti mališane s umjetno nacrtanim brkovima i bubnjevima kako glume cirkusante pokušavajući nešto isprositi. Oni ulaze u hotele, javne zgrade i vlakove. U jedan vlak ušao je i Wasim. Udario je u bubanj, napravio kolut naprijed i dobio nešto novca. Na pitanje što to radi odgovara da svake večeri odlazi u grad ne bi li zaradio. Kaže da ima šest godina iako nije siguran. „Roditelji su mi mrtvi, a braća imaju…..“ broj godina braće izrekao je dižući ruke visoko u zrak. U trenu je počeo brojati od 1 – 10 ne bi li pokazao stečeno znanje, a na sljedećoj stanici iskočio je van i vjerojatno sačekao drugi vlak. Mogli bi reći mali biznismen no je li nužno da dijete od šest godina preživljava proseći po vlakovima ?

U New Delhiju je osnovana linija Childline koja je otvorena 24 sata dnevno. Preko linije svatko može javiti da je susreo dijete kojemu treba pomoć. Pored linije Childline na frontu pomoći djeluje i legendarni otac Ravi koji vodi organizaciju «Antyodaya».«Pod krov primamo beskućnike, starije osobe i djecu. Mnogi su s nama već godinama i kreću u školu» priča otac Ravi. „U utočištu nije važna religija, kasta ili boja kože. U svakom prosjaku vidimo Isusa i moramo mu pomoći» kaže Otac dok na vrata kuca beskućnik ovisan o heroinu s razbijenom glavom u kojoj su se nakotili crvi. Otac uhvati nesretnika pod ruku i odnese ga na stol, pregleda te pozove liječnike. «Ovakvi nam dolaze svaki dan. Nevjerojatno koliko ih ima i uvijek dolaze sve mlađi i mlađi». Sudbina unesrećenih je različita. Neki su pobjegli od kuće, nekima su roditelji umrli, a drugi su jednostavno rođeni na ulici, ispod nadvožnjaka. Rashid, dvanaestogodišnjak, je pobjegao od kuće gdje je živio sa sestrom i njenim mužem koji ga je tukao. Noćima je spavao na kolodvoru kada ga je napokon uočio otac Ravi. «Svaku večer pročešljavam kolodvore i autobusne stanice jer na tim mjestima se nalaze izgubljena djeca» o svakodnevnom radu govori Otac. To je požrtvovni čovjek s malo riječi ali s puno djela kojima daje jasnu poruku. Njegov rad počinje kasno navečer oko 22 sata i traje do 4 ujutro. Drugim riječima, kad većina spava otac Ravi se budi i kreće u potragu za izgubljenom djecom. On je smireni vegetarijanac pun ljubavi, a mnogoj djeci pravi je uzor. „ Trenutno se financiramo samo iz dobrovoljnih priloga. Vlada nam pomaže jako malo“ žali se Otac. Iako s oskudnim prihodima utočište «Antyodaya» topli je dom unesrećenoj djeci. Uređen je posebni dio za djecu oboljelu  od vodenih kozica, sređena je kuhinja s tri topla obroka dnevno, a pomažu i razni volonteri  svih religija kojih u Indiji ima beskonačno mnogo.

Dok se većina turista u New Delhiju divi kolosalnim građevinama Mugalskog carstva ili pak domu parlamenta i širokim avenijama vrlo ih malo primjećuje slamove u kojima živi oko 40 % stanovnika. Rijetki su oni koji zagrebu dublje i odlučuju stvari promjeniti na bolje. Michael Parker iz Sydneya  jedan je od njih. Australac istraživačkog duha godinama je proučavao stanje ulične djece New Delhija. „Možda zvuči radikalno ali mislim da država ne brine o beskućnicima. Mislim da niti ne pokušava riješiti problem“ govori o svojim stavovima Michael. „Vladina su sirotišta u lošem stanju i tamo za dijete nema budućnosti. Nevladinih je organizacija premalo da se brinu o svima“ govori Michael ispijajući jutarnju kavu i listajući najnoviji broj New Delhi Times. „Pogledaj npr. Connaught Place“ priča o mjestu u središnjem dijelu grada. „Tamo je prepuno skupih dućana, svjetskih brendova i skupih restorana, a samo sto metara dalje netko se budi na pločniku. Na Connaught Place možeš vidjeti samo srednju klasu kako troši novac i baš ih briga za svoje siromašne sugrađane“. Pomalo se razbjesni Michael. „Jer srednja klasa plača porez i najveća davanja, a ne netko na ulici tko jedino može biti trošak“.

Michaelovi stavovi nisu optimistični ali njegovo razmišljanje prepoznaje se i u praksi jer ulice uistinu i jesu podijeljene na bogate i siromašne. Oni žive u dva odvojena svemira ne dotiču se i ne komuniciraju. Dubina podjele je kastinski sistem koji još uvijek postoji i mnogi ga se pridržavaju. Pripadnost jednoj kasti određuje  samo rođenje.  Gotovo je nemoguće preći iz niže u višu kastu. Takvo nešto, po hinduskom vjerovanju moguće je samo ponovnim rođenjem. «Kastinski sistem danas uglavnom izumire iako ga se može naći u zabačenijim dijelovima zemlje, ali i tamo je na izmaku» objašnjava Muhajuan, student koji pripada kasti kšatrija, drugoj od vrha. «Danas nema problema i pripadnici nižih kasta mogu ulaziti u brak s ostalima ili obratno», govori Mahajuan koji je i dalje svjestan vlastite kaste. Taj drevni sustav vjerovanja, prema kojemu su svi ljudi rođeni nejednaki, jači je od suvremenog zakona. Premda indijski ustav zabranjuje kastinsku diskriminaciju, hinduizam, religija 80% indijskog pučanstva, upravlja svakodnevnim životom svojom hijerarhijom i krutim društvenim kodeksima. Kaste se često podudaraju s klasama i ako je netko rođen u nižoj kasti nemoguće je da se uzdigne. Mnogi su se, upravo zbog religijskih uvjerenja pomirili sa svojim statusom jer vjeruju da će dobrim djelima zaslužiti bolji život u idućem životu.

«Ljudi koji žele raditi imaju novac i mogu si priuštiti neke stvari, oni koji to ne žele nemaju ništa» ljutito priča Deepak koji radi kao freelance turistički vodič. Na Indiju gleda kao na zemlju u kojoj svatko može uspjeti…. osim djece s ulice. „Za njih nema spasa. Oni nemaju roditelje, nemaju mogućnost obrazovanja i osuđeni su na takav život“. Iako je realnost na strani Deepakove izjave svakodnevno je sve više onih koji pomažu, zbrinjavaju i bore se za očuvanje mladih života. Bore se da umjesto asfalta, prosjačenja i bolesti djeca imaju igračke, obrazovanje i obitelj. Broj udruga je malen u usporedbi s brojem djece ali veliku ulogu igraju društvo i religija.

Prema podacima UNHCHR-a Indija ima najveći broj ulične djece. Njih oko 18 milijuna živi i radi na ulicama velikih gradova diljem zemlje. Samo u New Delhiu nalazi ih se između 100.000 i 500.000 . Točan broj teško je odrediti jer djeca nigdje nisu registrirana, nemaju stalno boravište, nemaju obitelj niti dom. Dodat ćemo na kraju da prema podacima UNa svakih pet sekundi od gladi umre jedno dijete. U minuti ih umre 12, u satu 360, a u danu 8640. Pokušajte sad nabrojati do pet pa napišite što se dogodilo.

Hrvoje Ivančić