Kolumne, Magazin

Dok udišem Čaršiju

Više tabijata na manjem prostoru nećeš naći, al’ sve i takvo kakvo je diše jednim plućima. Nekad mi se učini da bolji insan bude veći ters, kao da neće da pokaže da je dobar.

S večeri sam opet udisao Čaršiju. To je onaj posebni udah, kad, dok hodaš, uneseš toliko zraka u sebe da pomisliš da si udahnuo više nego je tebe samog. I kao da ne osjetiš sebe, nego ti se sve spustilo u tabane i vidiš kako lelujaš nad kaldrmom, ne dotičeš je. A ta hava kroz tebe, niz leđa, uz leđa. I tako svakim novim udahom. Nije plitko, a ni ubrzano ko u drugim dijelovima grada.

Počne to negdje od apoteke kod Latinske ćuprije, pa ne znaš bi li pravo prema Begovoj džamiji ili desno prema Kafandžiluku i Ćevabdžiluku, jer ćurčija, abadžija i bravadžija skoro da i nema. Ali ni mirisi jemeka ne mijenjaju taj udah, brzo ispare, možda zbog ruže vjetrova, ili je samo od ruže iz Havadže Durak avlije. Ne smetaju ni oni što na Čaršiji “zaruže”, ni čaršijaneri kad ono „pogledom naruže”. A ima ih tersova da ih na dunjaluku nema. Više tabijata na manjem prostoru nećeš naći, al’ sve i takvo kakvo je diše jednim plućima. Nekad mi se učini da bolji insan bude veći ters, kao da neće da pokaže da je dobar.

Ima dijelova Čaršije sa manje have, s plićim dahom, ali tamo me put ne nanosi. Kao da je čovjek u dva svijeta, gledanja očima i gledanja “nako” ne znaš čim al’ nečim. Pa vidiš da ne vidiš sve očima. Vidiš i nosom i uhom, a rijetki, Bogomdani i srcem.

Zrak se promijeni s akšamom i sa sabahom. Neki to zovu “gluhim dobom”, a gluho je jer nema ljudi koje bi mogao čuti. Manje ljudi više have. Ili je gluho zato što od svake smjene dana i noći svi nešto očekuju. I insan i hajvan ogluhnu od iščekivanja. Kao da će im sunce il’ mjesec donijeti nešto što sami sebi ne mogu donijeti. Kad prestanu da se trude „donijeti“ i počnu raditi i predavat’ se. I gledati kako kotačići dunjaluka savršeno rade, pa svaka ptica osvane gladna, a zanoći sita. I onaj čaršijski ters golub. Ne žali se. Ne mrda s Čaršije. Mada zraka može udahnut gdje hoće. Stoji kraj Sebilja, čeka svoj komad kukuruza. I dočeka ga.

Rijetko dolazim, desi mi se da dugo ne dahnem taj zrak, a onda ga jače osjetim kad prodjem kroz nevidljivi čaršijski zid. I teže mi se odlučit kojim putem krenuti u obilazak, u koji sokak skrenuti, kojeg od ahbaba obići. Ahbaba, zaljubljenika u ljepotu. Ipak, samo sam s nekima ili ni s njima mogao o ovom zraku. I tišini koja akšamom i sabahom zavlada Čaršijom. Kad ljudi odu uz brda ili niz Miljacku. Dok se ponovo ne jave i otjeraju tišinu.