Magazin, Uspješne priče

Bosanka koja krstari po svijetu prodajući dijamante

Hata Tupo, nekada novinarka u Sarajevu, a sada već neko vrijeme dio posade najvećeg broda na svijetu – Harmony of the Seas, Furaj.ba portalu javila se s Bahama.

Razgovarala: Elma Zećo

Energija kojom su odisale osobe s kojima je Hata sarađivala jedno vrijeme kao agent za posao na kruzeru bila je ključna za njenu odluku da se i sama otisne na morska prostranstva. Dok je sarađivala sa slovenskom agencijom za zapošljavanje, pronašla je angažman na brodu za čak 300 radnika iz BiH.

“Transformacija koju sam vidjela na njima od prijave do završetka ugovora bila je nevjerovatna. Vratili su se puni energije, samopouzdanja, s ciljevima i jasnim vizijima. Zašto ne bih i ja bila jedna od njih, pomislila sam?. Svakodnevnica u novinarstvu postala je monotona, dani su skoro bili preslikani. U kratkom periodu shvatila sam da je vrijeme za promjene. Putovanja sam uvijek voljela, a kombinacija oboje odjednom bila je svakako dobitna. Uskoro sam se našla u avionu za Portoriko napuštajući hladno Sarajevo u bundi, čizmama, s kapom i rukavicama, stižući u topli San Juan, gdje su moji prvi osjećaji bili kao da sam tu oduvijek. Znala sam da sam donijela pravu odluku”, ispričala je Hata Tupo.

Šta Vas je najviše fasciniralo u novom poslu?

– Prepoznavanje, u smislu da je nemoguće da vaš rad ne bude prepoznat i priznat ukoliko ga kvalitetno obavljate. Do vas je koliko i šta želite. Ne postoje barijere, to je ono što prvo naučite, suditi ne smijete, svi radnici neovisno o tome odakle dolaze imaju svoju životnu priču, koja nije mnogo gora, ili bolja od vaše. Morate naučiti biti tolerantni, strpljivi i slušati druge. Ukoliko želite napredovati, onda morate biti i iznad toga. To je moj cilj. Vrijednim radnicima priznanja stižu sa svih strana. Bira se uposlenik mjeseca, godine, najbolji prodavač, a ja sam sve to doživjela.

Dočarajte nam jedan dan na brodu.

– Najveći brod na svijetu Harmony of the Seas može primiti 6500 gostiju, plus uposlenih 2300, onda možete zamisliti koliko je napora i snage potrebno za kvalitetan posao. Brod je ekskluzivan i jedan od najnovijih u ovoj industriji. Mi smo kao putujući hotel s 5 zvjezdica. Radim u prodaji u ekskluzivnim buticima i specijalizirala sam se za prodaju dijamanata, nakita i satova. Volim svoj posao i nemam namjeru tu stati. Mnogo je obaveza, radni sati na okeanu su dugi i do 14 sati, ali u lukama smo obično slobodni tako da imam dovoljno vremena za istraživanja, izlete, degustaciju hrane…

Kroz koje dijelove svijeta plovite?

– S obzirom na sezonu uragana koja je pogodila mnogobrojne Karipske otoke od kojih su, nažalost, mnogi koji su bili naša pristaništa potpuno nestali, bili smo prinuđeni ostati u zapadnim Karibima. Za sada plovimo sigurnim meksičkim vodama, Jamaicom i Bahamima. Tako će i ostati, sve dok se otoci koje smo posjećivali ne oporave i budu dostupni za uplovljavanje.

Kako ste se osjećali uslijed nepogoda?

– Tužno je bilo gledati kako su otoci uništeni. Bilo je neizvjesno kako će sve biti organizovano radi sigurnosti svih nas. Mijenjali smo kurs stalno, ostali duže na okeanu, pokušavali biti što bolja podrška onima koji su u uraganima i zemljotresima izgubili sve, a bilo je mnogo njih od naših radnih kolega do gostiju. Saosjećala sam s njima i trudila se da budem jaka.

Koje destinacije ubrajate u najljepše koje ste posjetili?

– Moja najdraža luka uvijek je bio St. Marteen zbog atmosfere: ljudi su opušteni, nema stresa, sve izgleda kao da je vrijeme stalo. St. Marteen je također uništen, ali vjerujem u njegov oporavak. Obožavam Meksiko, Cozumel, njihove plaže, hranu, jednostavno je neopisivo. Osjećaj je isti kao kada pogledate sliku na Googlu i kažete: ‘Ovo je raj na zemlji.’ Eh, tu sam.

Kako izgledaju privatna druženja na brodu, ko su Vaši prijatelji sada?

– Moja sreća je da na mom brodu radi veliki broj osoba s Balkana i obično se družimo u baru. Ipak, moji pravi prijatelji su i dalje moje žene u Bosni i šire, mada i ovdje imam krug ljudi s kojima volim sjesti nakon posla i opustiti se, a oni dolaze iz cijelog svijeta.

Dešavaju li se ljubavne priče na brodu?

– Svjedočila sam hiljadama priča o sretnim i nesretnim ljubavima, vjenčanjima na relaciji Afrika – Srbija, Bosna – Brazil, Hrvatska – Kolumbija… Brod je veoma neobično iskustvo u tom pogledu, jednostavno, bez obzira na nacionalnosti i jezike osobe se pronađu i završe skupa.

Šta Vam najviše nedostaje?

– Sestrična, drugarice i porodica. Ostalo imam sve, možda i previše.

Kakvi su Vam dalji planovi?

– Uradit ću trening za asistenta menadžera, a potom na nekom novom brodu sa svojim sposobnostima ići i stepenicu više. Planiram ostati još nekoliko godina. Učim i jezike. Portugalski još uvijek, dok španski već govorim. Ne vidim svoju budućnost u BiH. U njoj se rad ne cijeni kao u svijetu. Svugdje mogu bolje. Vjerovatno ću se nastaniti negdje u toplijim krajevima, gdje nema zime, jer sam se već odvikla i od nje.