Često pokušavam da se vratim u prošlost do dana kada se javio moj osjećaj za fotografiju i svaki put se vraćam sve dalje i dalje. Za sada prva sjećanja vežu me za period kada sam bio premlad da rukujem foto-aparatom i kada sam gledao braću i potajno im zavidio. Mada mi oni pričaju kako su me vodili kod amidže u fotografski studio, ali toga se ja, istina, ne sjećam. Eto, možda baš od tada i potiče ljubav.
Jako je teško pisati o Emiru Vražalici. Razlog je što ovaj mladi, izuzetno uspješni fotograf ima toliko toga za reći, pa uvijek postoji bojazan da će se nešto izostaviti. Svijet fotografija za njega zna već dugo, ali da ga probamo predstaviti u malo dugačijoj varijanti. Nadimak Mafke. Neće da nam otkrije odakle baš Mafke, kaže da je to više legenda, urbana, ali samo njegova. Za svoj stil voli kazati jedino da je pun boja jer nije baš ljubitelj crno bijele fotografije. Ono što on fotka su obične stvari, realne, one stvari pored kojih se svaki dan prolazi na putu do posla ili škole a rijetki obrate pažnju na njihovu posebnost, ljepotu. Ne dočarava ih vizuelnim efektima, ne uljepšava jer na kraju želi da je fotografija baš njegov rad.
“”Uvijek kažem da fotkanje zavisi od raspoloženja- tako je i sa motivima. Zavisi kako sam raspoložen ili jednostavnije u kom sam fazonu tih dana. Ovih dana najviše fotkam znakove i natpise, te fotografije još nisu objavljene, ali kada ih objavim nadam se da će ljudi primjetiti koliko znakova ima pored nas i kako većina njih zapravo zna da uljepša dan. A to je i odgovor na pitanje zašto to fotkam- zato što je simpatično, zanimljivo i ponajviše zato što će da izazove neku emociju ili reakciju kod osoba koje to gledaju.“
Emir je imao sreću da kroz fotografiju upozna mnogo interesantnih osoba. Fotografija ga je poslala u backstage Dine Merlina, Dubioze Kolektiva, Generacije 5, Regine…Njegove fotke je koristio BH Airlines, Delegacija EU u BiH, Amos Graf za kalendar, ali najponosniji je na mjesečnu nagradu na takmičenju „Moja Slika Sarajeva“, jer je poslao baš sa namjerom da pobjedi. Uspio je spojiti dvije stvari koje mu najviše znače, fotografiju i turizam. Obzirom da je dilomirao na PMF-u, odsjek Geografija, zaposlen je u jednoj Turističkoj agenciji pa nam prenosi neke zanimljivosti.
“Većina zanimljivosti sa posla se može vidjeti na fotografijama, ali ima jedna koja se skoro desila i nije ovjekovječena. Zapravo, dok sam fotkao u Titovom nuklearnom skloništu koje se nalazi preko 200 metara ispod zemlje u Konjicu, jurio sam onu savršenu fotku za koju je potrebno malo više vremena. Taman onoliko vremena da grupa ode svojim putem a da mene zaborave. Vjerujte nije se fino naći sam ispod zemlje. Agonija nije dugo trajala jer je vojnik koji je bio vodič primjetio da nema fotografa i rekao mi da fotografi uvijek kasne za grupom. Makar nisam jedini.”
I na kraju, hmm… Ako sretnete Emira ovih dana negdje u svom gradu sa grupom zanimljivih ljudi tražite koju fotku, možda vam se i posreći.
Elvira Leka, Furaj.ba
