Jedna fotografija iz opkoljenog Sarajeva obišla je svijet i postala simbol dostojanstva, prkosa i snage žene u ratnim godinama. Na njoj je Meliha Varešanović, Sarajka čiji su držanje, elegancija i miran korak privukli pažnju svjetske javnosti, dok je grad živio pod opsadom.

Fotografija je nastala 1994. godine, sasvim slučajno, na relaciji Dobrinja – Alipašino Polje. Snimio ju je britanski fotoreporter Tom Stoddart, koji je tog dana radio u Sarajevu. Meliha tada nije ni znala da je fotografisana, niti je mogla pretpostaviti da će prizor kojem je pripadala postati jedna od prepoznatljivih fotografija ratnog Sarajeva.

„Fotografija je nastala 1994. godine, a nastala je s jednim velikim bolom kada je umrla moja mama. Fotografija je nastala slučajno na relaciji Dobrinja – Alipašino Polje“, prisjetila se Varešanović.

Stoddart je kasnije govorio da se, nakon što je snimio fotografiju, uplašio i potražio zaklon. Meliha je, međutim, nastavila svojim putem. Upravo taj trenutak – žena koja uspravno i smireno hoda gradom izloženim svakodnevnoj opasnosti – fotografiji je dao posebnu snagu.

Korak kao znak prkosa

Meliha je kasnije govorila da je ponosan hod dio njenog karaktera, ali i nešto što je naslijedila od majke. Tokom rata, kako je ispričala, nikada nije trčala.

Nije željela pokazati strah onima koji su posmatrali grad kroz nišane.

„Na svoj način sam željela da odagnam taj strah. To je bio poseban osjećaj prkosa, ponosa i inata“, kazala je.

Upravo su prkos i dostojanstvo postali neodvojivi od priče o fotografiji. U gradu bez normalnih uslova za život, svakodnevni odlazak po vodu, hranu ili druge potrepštine nosio je rizik, ali je Meliha nastojala zadržati osjećaj normalnosti.

Uprkos nedostatku struje, vode i hrane, brinula je o svom izgledu i štedjela ono što je imala.

„Jaka volja i navika, želja da živim i lijepo izgledam“, objasnila je govoreći o tome kako je uspijevala zadržati svoj izgled u ratnim godinama.

Fotografija koja je stigla do svjetskih časopisa

Fotografija je objavljena u brojnim svjetskim medijima, među kojima su bili časopis Life i Sunday Times. Ipak, Meliha dugo nije znala da je upravo ona žena s fotografije koja je obišla svijet.

Za njenu priču saznala je na neobičan način. U paketu s odjećom koji su joj poslale žene iz Engleske nalazio se primjerak časopisa Life. Na naslovnici je bila njena fotografija.

„To mi je bilo posebno zadovoljstvo. Tek 2012. godine uslijedio je susret“, prisjetila se Varešanović.

Tada je priča o fotografiji dobila i lični nastavak, nakon što je upoznala fotografa koji je zabilježio njen hod kroz ratno Sarajevo.

Sarajevska Sophia Loren

Meliha Varešanović s vremenom je dobila nadimak sarajevska Sophia Loren, a njena fotografija ponovo je privukla pažnju međunarodne javnosti kada ju je magazin Cracked uvrstio među fotopriče o hrabrim ženama i buntovnicama iz historije.

Uz fotografiju je opisana kao žena koja je „donijela glamur u ratnu zonu“.

Danas se ta fotografija ne pamti samo kao dokument jednog ratnog vremena. Ona je postala dio vizuelne priče o Sarajevu, gradu čiji su stanovnici, uprkos strahu i svakodnevnoj opasnosti, nastojali sačuvati dostojanstvo, navike i osjećaj života.

Meliha Varešanović ostala je zapamćena upravo po tome: kao žena koja je kroz opkoljeno Sarajevo hodala uspravno, elegantno i bez trčanja, pretvarajući običan trenutak iz svakodnevice u fotografiju koju je upoznao cijeli svijet.

Enterijer tradicionalne bosanske kuće

Zavirite u jedinstvenu fotogaleriju!

Tradicionalne bosanske kuće nastale su u periodu vladavine Osmanlija na ovim područjima. Ove kuće posjeduju funkcionalno-prostornu trodjelnost: kuća, avlija i bašta. Iako je ovakvih originalnih kuća ostalo malo, uglavnom su pretvorene u muzeje, one svjedoče o kulturi stanovanja muslimanskog stanovništva.

radicionalne bosanske kuće nastale su u periodu vladavine Osmanlija
Fotografije: Mirza Hasanefendić/ Iskustvo Bosne

Fotografije: Mirza Hasanefendić/ Iskustvo Bosne

Biščevićeva kuća u Mostaru

Bišćevića kuća (ćošak) iz 17. stoljeća jedan je od najljepše sačuvanih primjera stambene arhitekture osmanskog perioda u Hercegovini, koji svjedoči o visokoj kulturi stanovanja muslimanskog stanovništva i pažnji koja je pridavana prostorima intime i porodičnog života.

Ograđena visokim avlijskim zidom  i nevidljiva sa prilaznog puta, orijentirana je na unutrašnje dvorište i rijeku Neretvu. Zajednički, poluotvoreni prostori u kući, koji povezuju sobe, ali i sami bivaju korišteni za boravak, hajat u prizemlju i tavan na spratu orijentirani su na unutrašnje dvorište, dok se sobe u prizemlju i spratu otvaraju ka rijeci Neretvi. 

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika 2004. godine proglasila je stambenu graditeljsku cjelinu Bišćević–Lakšić u Mostaru nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Unutrašnjost Bišćevića kuće u Mostaru; Foto: Mirza Hasanefendić


Svrzina kuća u Sarajevu

Svrzina kuća predstavlja jedan od najreprezentativnijih sačuvanih primjera tradicionalne bosanske kuće, stambene arhitekture osmanskog perioda u Sarajevu i kulture stanovanja muslimanske porodice s kraja 18. i kroz 19. stoljeće. Kuću čini skup više zgrada koje formiraju jedan jedinstven kompleks.  

Izgradila ju je stara sarajevska porodica Glođo, koja je pripadala višem staležu, ali je ova porodica ostala bez muških nasljednika, te je kuća ženidbenim vezama prešla u posjed, također, stare sarajevske porodice Svrzo, koji su bili trgovci.

Enterijeri su opremljeni minderima (sećijama), musandarama (drveni ormari), pećima sa glinenim lončićima, peškunima (mali stolić), škrabijama (vitrina), demirlijama… Posebno bogatstvo uređenju prostora daje bogata rezbarija u drvetu, ćilimi, vezeni predmeti od tekstila, predmeti od bakra.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH je 8. novembra 2004. godine proglasila ovaj objekat nacionalnim spomenikom kao “Stambenu graditeljsku cjelinu – Svrzina kućaˮ.

Stambeni kompleks Begovine u Stocu

Begovina predstavlja jedinstven kompleks koji svjedoči o najvišim dometima u kulturi stanovanja muslimanskog stanovništva na prostoru Bosne i Hercegovine kao i o kontinuitetu urbanog života stolačkog kraja. Riječ je o kompleksu kuća i privrednih objekata opasanih zidom i povezanih unutrašnjim dvorištima, a koji pripada uglednoj hercegovačkoj porodici Rizvanbegović. Čitav kompleks započet je u 18. stoljeću, a svoj je konačni oblik dosegao tridesetih godina 19. stoljeća.

Uređenje interijera u kojem je svaka soba u svakoj od kuća u Begovini, bez obzira na broj soba, imala svoje kupatilo dodatna je potvrda najviše razine i kulture stanovanja. Sobe su opremljene karakterističnim ugradbenim, višenamjenskim ormarima – musandarama, ćilimima bogatog tkanja i u pravilu su imale mihrab (znak okretanja prema Mekki) te bogato drvorezbarene plafone, dolafe i sećije, prekrivene zlatovezom i tkanjem.

Begovina je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2008. godine, kao autentični primjer osmansko-bosanske stambene arhitekture

Uzeirbegovića konak u Maglaju

Uzeirbegovića konak je stambeni objekat bogate maglajske porodice Uzeirbegovića, kojeg je sagradio Salihbeg Uzeirbegović oko 1875. godine, sa dispozicijom koja odgovara objektima nastalim u prelaznom periodu između osmanske – orijentalne arhitekture i austrijske – zapadnoevropske.

Historijska građevina – Uzeirbegovića konak u Maglaju proglašena je, 2006. godine, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Saburina kuća u Sarajevu

Stambena cjelina Saburina kuća u Sarajevu predstavlja jedan od rijetkih sačuvanih primjera stambene arhitekture osmanskog perioda u Sarajevu. Izgrađena je namjenski kao porodična kuća Sabura, stare sarajevske esnafske porodice kazandžija i trgovaca kazandžijskom robom.

Posljednji muški potomak porodice bio je Ibrahim-aga, koji je umro 1867. godine. Kuću je po ženskoj liniji naslijedila porodica Žiga, a danas je u vlasništvu Općine Stari Grad.

Kuća ima status nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine. Njena rekonstrukcija završena je 2014. godine.

 

Kuća Gradaščevića

Kuća Gradaščevića podignuta je 1786. godine i predstavlja primjer jedne od najbolje očuvanih begovskih kuća. Nalazi se nedaleko od poznate gradačačke kule. Komfor života u ovakvoj kući bio je na visokom stepenu u odnosu na kuće siromašnijih porodica iz perioda u kojem je izgrađena. 

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika 2015. godine, proglasila je „Historijski spomenik – Kuća porodice Gradaščević u Gradačcu, sa pokretnim naslijeđem“, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Fotografije su, uz dozvolu autora Mirze Hasanefendića preuzete iz monografije “Pod nebom vedre vjere – Islam i Evropa u iskustvu Bosne” publicirane uz istoimenu izložbu koja je prikazana u galeriji Collegium Artisticum. Izložba je uvod u osnivanje budućeg muzeja islamske umjetnosti u Bosni i Hercegovini.

Facebook
Twitter
LinkedIn

MOŽE VAM SE DOPASTI

POVEZANI ČLANCI