Stručnjaci koji se bave izučavanjem jezika davno su došli do zaključka da su oblici Bathinus i Basan potpuno identični i da se oba odnose na naziv rijeke Bosne. U ilirskom jeziku dentalna aspirata “th” koja se javlja u varijanti Bathinus, ima vrijednost glasa “s”, pa umjesto Bathinus treba čitati Basinus. To je ustvari latinizirani oblik ilirskog naziva Basan, iz kojeg su doseljeni Slaveni izveli svoj naziv Bosna. Fonetskom transformacijom je od Bathinus (Basinus) i Basan prvo nastalo Bosina, a onda od toga Bosna.
ILIRSKA BOSNA
Antički dokumenti nam također saopćavaju da je na području današnje Bosne živjelo jedno pleme čije je ime odgovaralo imenu najveće bosanske rijeke. Rimski historičar Apijan iz II stoljeća n. e. u svojoj knjizi „O Iliriku“ navodi niz plemena koja su naseljavala ovaj prostor a među njima jedno pod imenom Bathiatai (u latinskoj transkripciji Bathiatae). Lingvisti su složni u konstataciji da je taj naziv ekvivalentan nazivu rijeke Bathinus jer se i u nazivu plemena javlja dentalna aspirata “th”, što pokazuje da im je isti korijen. To potvrđuje da današnji naziv rijeke Bosne kao i naziv naroda koji danas živi na ovom prostoru (Bošnjani, Bošnjaci ili Bosanci), potječe iz antičkog, odnosno predslavenskog doba.
Mada Apijan ne navodi pobliže u kojem je dijelu današnje Bosne dotično pleme žvjelo, po mišljenju arheologa i historičara starog vijeka njega treba lokalizirati negdje uz obale ove rijeke, ponajprije u njenom gornjem toku, odnosno u dijelu nekadašnje rimske provincije Dalmacije kroz koji je protjecala rijeka Bosna, a to je otprilike bilo od njenog izvora do visine današnjeg Vranduka. Takvu lokalizaciju nalaže i Apijanovo izlaganje, koji je naš glavni i jedini izvor za ovo pitanje.
Da je ova konstatacija tačna posvjedočili bi i srednjovjekovni dokumenti. U njima se često spominje tzv. “prava Bosna”, i pri tome se uvijek označava porječje gornjeg toka Bosne. Ta “prava Bosna” je bez sumnje predstavljala neku prastaru geografsku jezgru čiji je naziv bio identičan nazivu rijeke, kakva je situacija bila i u srednjem vijeku, a i danas je. Prema tome, Bosna se u starom vijeku nesumnjivo nazivala Basana ili Basina, iz čega je nastao današnji naziv Bosna.
KONTINUITET NAZIVA
Međutim, dok su nazivi za rijeku i pleme potvrđeni u antičkim dokumentima (natpis na kamenu i literarni spisi), za ime zemlje nema tih potvrda, ali zato ima jak filološki oslonac. Bosna se kao zemlja prvi put spominje u srednjem vijeku sredinom 10. stoljeća kod bizantskog pisca Porfirogeneta pod nazivom Bosona. U kasnijim dokumentima javljaju se razni oblici pa tako: Bosonium, Bossena, Bosthna, Bissena i s1.Uglavnom se radi o stranim dokumentima u kojima je slavenski naziv Bosna prilagođavan izgovoru jezika kojim su pisani. Isto su svojevremeno doseIjeni Slaveni postupili prema ilirskom nazivu Basinus iIi Basan iz čega su izveli svoj naziv Bosna. U domaćim poveIjama uvijek se navodi taj naziv.
U našoj zemiji ima još nekoliko primjera koji pokazuju kako su doseljeni Slaveni nasljeđivali toponime iIi etnonime starosjedilaca. Pripadnici plemena koji su naselili dijelove današnje Crne Gore novu demovinu su nazvali Duklja a sebe Dukljanima, po tamošnjem rimskom gradu Dokleji. I plemena koja su naselila područje današnje Makedonije također su preuzela stari naziv zemlje (Makedonija), a oni su postali Makedonci. Prema tome, slučaj koji se veže za Bosnu nije usamljen mada je u odnosu na ostale sadržajniji i postojaniji. Mnoge zajednice su preuzete nazive već davno napustile pa danas nose sasvim drugo ime. Bosna je svoj prastari naziv za rijeku, zemlju i narod sačuvala do danas.
ETNOGENEZA BOSANACA
Toponomastičko naslijeđe ima veliki značaj za kulturnu prošlost Bosne. To je samo jedna od posljedica uzajamnih odnosa koji su bili uspostavljeni između doseljenih Slavena i zatečenih Ilira. Dok su tokom burnih dogadaja do kojih je došlo u vrijeme seobe naroda, starosjedioci bili u najvećoj mjeri posvuda istrebljeni, na bosansko- hercegovačkom području su se, zaštićeni brdskim i planinskim vrletima sačuvali u velikoj mjeri. U smirenoj situaciji koja je kasnije uslijedila, ovdje je kao malo gdje došlo do kulturnog i etničkog miješanja doseljenika sa starosjediocima što je imalo dalekosežne posljedice u sveukupnom životu kasnijeg bosanskohercegovackog stanovništva. Krvno miješanje se odrazilo i na antropološki izgled starosjedilaca, što je srednjovjekovne Bošnjane ne malo činilo posebnim u odnosu na okolne narode, a njihovu Bosnu neobičnom zemIjom.
Ta se, između ostaloga, manifestirala i posebnim mentalitetom, karakterističnim odnosom prema vjeri, odbojnošću prema podređenosti, srćanošću i hrabrošću, poslovičnim poštenjern i dobrotom, iz čega je proistekao dobro poznati pojam “dobri Bošnjani”, kako se često navodi u srednjovjekovnim dokumentima.
Te osobine ističu mnogi stranci koji su saobraćali s Bosancima, bilo da se radi o bližim susjedima (Dubrovčanima) ili daljim (Mlečanima, Mađarima i dr.). To je, ustvari, sve naslijeđe kulturnog i etničkog kontinuiteta koji na ovom području traje od antičkog doba, odnosno preko 2000 godina. Zato se može reći da su korijeni Bošnjana (Bošnjaka, Bosanaca) ilirski, s neznatnom primjesom kasnijeg slavenstva, što konstiraju mnogi istraživači koji su se bavili ovim pitanjem.
