“Djeca su sidra majčinog života.”
Sofokle
Piše: Elma Zećo
Kada je Fikreta Tucak slavila 59. rođendan, priređujući joj iznenađenje na vratima se pojavilo njenih deset sada već odraslih dječaka i djevojčica noseći tortu i cvijeće. Unutra ih je čekalo još šestero manje braće i sestara koji žive s majkom u zajedničkom domu SOS Dječijeg sela u Sarajevu. Poklonili su joj čestitku koju od suza nije mogla do kraja pročitati. Tada se najbolje moglo vidjeti koliko su sva djeca složna i koliko je čvrst most ljubavi koji je gradila godinama.
Fikreta je postala mama u SOS Dječijem selu prije tačno dvadeset godina. Nešto prije toga razvela se nakon 13 godina braka u kojem se nije desilo potomstvo.
”Kada sam vidjela prvi oglas za mamu u Dječijem selu, razmišljala sam da li je to uloga za mene, iako me srce odmah ponijelo. Međutim, tek kada sam po drugi put vidjela oglas rekla sam sama sebi da nema potrebe da razmišljam i prijavila se. Ostvarilo se ono što sam priželjkivala. Dobila sam porodicu i svoju djecu. Život mi se ispunio”, govori Fikreta, koja je postala majka najprije dvoje djece još prije konačne izgradnje Dječijeg sela 1997. godine. Od tada pa do današnjeg dana nikada se nije osjećala drugačijom u odnosu na biološke roditelje s kojima se susretala na roditeljskim sastancima i s kojima se druži.
”Imala sam 38 godina kada sam postala mama u SOS Dječijem selu. Atmosfera u kući je bila živa. Osjećala sam se sretnom i odmah se uključila u svakodnevne obaveze. Naravno, nijedan početak nije lagan, jer trebali smo se navići jedni na druge. Brzo smo se uklopili i vezali emotivno. Kockice su se same od sebe posložile.”
S vremenom se broj djece povećavao, a već desetero ih je izraslo u uspješne mlade ljude od kojih su se pojedini čak ostvarili i kao roditelji.
”Imam dvoje unučadi. Vermina je dobila sina koji ima tri godine, a Arnela kćerku koja ima sedam mjeseci. Kontakt sam zadržala sa svom djecom koja su odrasla i otišla svojim putem. Non-stop su tu. Svoje životne priče dijele sa mnom, čak mi pomažu oko male djece”, priča Fikreta, sada mama šest dječaka i djevojčica.
”Ovdje imamo pravu porodičnu atmosferu. Ritam je kao i kod drugih porodica. Ujutro se spremamo za školu i vrtić, a potom slijede druge obaveze kako kućne tako i sve one druge koje su dio života jednog roditelja.”
Fikreta se podjednako uključuje u život svakog djeteta pojedinačno. Nekada se desi da jedno dijete traži malo više pažnje od nekog drugog djeteta, ali ljubav se daje na isti način.
”Pored zdravlja djece, uvijek mi je bilo najvažnije njihovo obrazovanje i da izrastu u kvalitetne ljude. Mislim da sam u tome uspjela.”
Već nekoliko Fikretinih kolegica, koje su počele raditi u SOS Dječijem selu kada i ona, otišlo je u penziju. No, kada za nekoliko godina dođe na red Fikreta, ona vjeruje da to neće biti penzija kao kod drugih zaposlenja. Jer, ovdje je stvorena porodica i odnos s djecom će se nastaviti njegovati.
”Sigurna sam da ćemo posjećivati jedni druge baš kao što to rade sve druge porodice. Teško bi mi bilo da ne bude tako. Drago mi je također da se sva djeca koju sam odgojila i koju još uvijek odgajam međusobno paze. Zaista su kao braća i sestre”, kaže nam na kraju razgovora.
