Iako su se interesi i žanrovi kroz njeno odrastanje i obrazovanje smjenjivali, sevdah je ostao nukleus svih Selminih umjetničkih težnji. Jer, sevdah je život, koji piše svoju priču –danas se pronalaziš u sretnom bećarcu, a već sutra si u patnji i tuzi
Razgovarala: Elma Zećo
Foto: Irfan Ređović
Da muzika posvećena duši i sama postaje duša koja nikada ne umire, osjećamo kada čujemo kako interpretatorica sevdaha Selma Droce izvodi sevdalinku Na Kušlatu se mahrama vihori dotičući nevjerovatne emotivne dubine.
Selma je profesorica muzike i dobitnica priznanja Zlatna značka na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Rođena je u Hamburgu, a odrastala u Mostaru, gdje je završila osnovnu školu, gimnaziju i srednju muzičku.
Još tokom studentskih dana upoznaje neke od članova bosanskohercegovačkog ansambla Divanhana, dobitnika Songlines Music Awardsa 2023. Prijateljstvo, ljubav prema sevdalinci i želja da se glas o njoj pronosi širom planete, presudili su da prošle godine uskoče u voz zajedničkog muzičkog stvaralaštva. Tamo je već bila njena mlađa sestra Larisa-Lejla Droce, violinistica, koja je svoje note u Divanhaninoj kajdanci počela ispisivati godinu prije. Upravo je ona, s ponosom kaže Selma, apsolutna miljenica benda.
Put do srca publike
U kojem trenutku ste osjetili da Vas je publika prihvatila?
– Publika se, možda i nepravedno, najčešće i najviše veže za pjevača, a moje prethodnice su, zaista, bile sjajne vokalistice, divne mlade, talentovane i uspješne žene, koje su s publikom izgradile sopstven i specifičan odnos. Od samog početka sam to znala i negdje osjećala izvjesnu zabrinutost hoću li se uspjeti snaći i pronaći put do srca publike. Taj osjećaj me pratio do našeg prvog zajedničkog koncerta u Beču prošle godine. Kako je taj koncert bio izuzetno emotivan, pun dobre energije, s podjednakim uživanjem i publike i nas, osjećala sam i znala da su nam se energije poklopile i da ćemo raditi velike stvari.
Muzički ste se obrazovali u Mostaru i Sarajevu. Kako je izgledalo rađanje pasije prema sevdahu u Vama?
– Ljubav prema sevdahu seže daleko u moje djetinjstvo do prvih nastupa na školskim priredbama, preko studentskih dana gdje smo u okviru ansambla Etnoakademik njegovali i izvodili tradicionalnu muziku BiH, pa sve do danas. U tom velikom vremenskom ciklusu smjenjivali su se interesi i žanrovi kojima sam se bavila, ali sevdalinka je uvijek bila nukleus svih mojih umjetničkih težnji.
Od koga ste naslijedili muzički talenat?
– Pretpostavljam od oca, jer se jedino on u nekoj užoj porodici bavio muzikom. Nije se nikad muzički obrazovao, ali veoma lijepo svira harmoniku, onako više za svoju dušu.
Šta je, zapravo, za Vas sevdah?
– Neko je nekad davno kroz svoje stihove i svoju muziku opjevao i iskazao sve ono što možda običnim govorom nije mogao, ili, ipak, nije želio reći. Kako god, danas je poznato da je svako životno dešavanje imalo svoje prigodne pjesme. Djetetu su se pjevale uspavanke još dok je bilo u majčinom stomaku, kasnije u njenom naručju, ili bešici. Po odrastanju, pjevalo bi se o njegovoj ljepoti, mladosti i žaru. Kada bi se ljudi okupili oko nekog događaja, kroz pjesmu se znala kazati i neka manje ili više pristojna šala. Pjesme koje su sakupile mudrosti starih ljudi i ispratile ih s ovog svijeta, pričale o ljepoti nekog grada, planine, ili rijeke, su sevdalinke, veliko blago, jer smo preko njih mi naslijedili nečiji život, ideje, razmišljanja, isto kao što ćemo u neku svoju buduću muziku utkati isto to – život.
Iskorak u nepoznato
Vaše umjetničke preferencije obuhvataju također fado i orijentalnu muziku. Koliko u Vašim interpretacijama sevdaha ima primjesa i drugih žanrova?
– Našu je muziku odredilo i obogatilo veliko muzičko iskustvo sticano u toku studija na akademiji, a kasnije i na putovanjima upoznavajući različite muzike svijeta. Stoga će naša sevdalinka imati uvijek i neki drugi kolorit, primjesu klasične muzike, jazza, popa, soula, orijenta, elektronike… Ne bojimo se istupanja u nepoznato i nastojimo pomjerati svoje granice.
Prema kojim ciljevima stremite?
– Umjetnost je nastala kao potreba ljudskog bića da kroz kreativni i stvaralački rad, odnosno, kroz svoja djela ostavi trag vlastitog postojanja u vremenu. To je nešto što će zauvijek biti cilj svih umjetnika ovog svijeta i nešto čemu stremimo zajedno. Nadalje, naš umjetnički rad veže se za njegovanje i širenje bosanskohercegovačke kulture, odnosno, njegovanje i širenje sevdaha kao nečega što je najljepši produkt naše kulture i tradicije. Stoga smo, nimalo slučajno, na društvenim mrežama prepoznatljivi po hashtagu #sirimosevdah, što je svojevrsna paradigma da mi cijelim bićem, i na svu sreću, širimo i živimo sevdah.
Praktikujete li zajednički ritual pred koncert?
– S obzirom na to da se sve tehničke stvari završe mnogo ranije, uvijek nam preostane neko vrijeme između generalne probe i samog nastupa da se odmorimo i duhom pripremimo za koncert. Obično se to vrijeme iskoristi za upjevavanje i usviravanje, zatim opuštene razgovore, pogotovo ako nas za neka mjesta vežu i neke anegdote ili drage uspomene. Rado se toga prisjetimo, a nerijetko potom divna sjećanja podijelimo i na koncertu s našom publikom. U onoj minuti kada treba da izađemo na pozornicu, kada se svjetla ugase i publika utiša, zagrlimo se i jedni drugima poželimo sretan i uspješan nastup. Tako počinje naša magija.
Postoje li pjesme u kojima se lično pronalazite?
– Glavni motivi sevdalinke su ljubav, čežnja, sreća, ali i nesreća, radost kao i bol. Život je takav, piše svoju priču, pa se danas pronalaziš u sretnom bećarcu, a već sutra u nekom karasevdahu. Ništa nije stalno, naše se biće kreće, naš duh mijenja i putuje čak i kada tijelo miruje. Na tim putovanjima moja trenutna stanica su vesele pjesme, brzog tempa, a poistovijetila bih se sa stihovima Da sam ptica i da imam krila, ja bih cijelu Bosnu preletila.
Pamtite li neku zanimljivu anegdotu s nastupa?
– Jedan od mojih prvih nastupa s bendom bio je prošlogodišnji nastup u Makarskoj, ispred tamošnje Zvjezdarnice, nestvarno lijepog opservatorija, koji je za tu prigodu bio dodatno dekorisan i adaptiran. U vedroj noći s bezbroj zvijezda na nebu puhao je lagani povjetarac, i u tom snenom i blaženom ozračju započeli smo koncert. Kako je vrijeme odmicalo, povjetarac se ubrzo pretvorio u buru koja odnosi stolice, obara mikrofone i pravi razne šumove. Publika je, u svakom slučaju, bila pripremljena na ovakvo vrijeme, bilo joj je sjajno, uživala je, no, slike iz moje arhive mene podsjete koliko je moja kosa tada vidno prkosila gravitaciji.
Ljubiteljica urbanog turizma
Imate li svoju metodu suzbijanja treme?
– Iskreno, trema je poprilično subjektivna stvar i ne poima je svako isto, niti se svako s njom nosi na isti način. U mom slučaju, trema je osjećaj blizak strahu i javlja mi se kada u nešto nisam sigurna, odnosno, kada nešto nisam dovoljno dobro spremila i uvježbala. Stoga je, lično govoreći, jedini lijek za tremu – rad na vrijeme, jer jednom kada se sve uvježba i spremi, onda nema nikakvog prostora za nelagodu, strah i tremu, već suprotno tome postajete opušteni i uživate u svom poslu.
Koje Vas turističke destinacije najviše privlače za odmor?
– Ljubitelj sam urbanog turizma, jer su gradovi magneti koji privlače, a na svijetu ih ima mnogo u kojima nikad nisam bila. Na mojoj listi želja su Moskva, Seul, Tokio i Teheran. More je, također, uvijek dobar odabir.
Uz čije knjige volite utonuti u san?
– Da bih zaspala uz neku knjigu, ta bi knjiga morala biti prilično dosadna (smijeh). Šalu na stranu, sanjam i uživam u djelima Hermanna Hessea. Iznova pronađem nešto što pri prethodnom čitanju nisam zapazila, ili možda jednostavno nisam bila zrela da to tada prepoznam i doživim.
