Giovanna Paparella – Živim u Italiji, ali srcem sam u Sarajevu
Godinama je Giovanna slovila za jednu od najpopularnijih fitness instruktorica u Sarajevu, gdje je ljude osvajala svojim talijanskim šarmom i pozitivnom energijom. U bh. prijestolnici osnovala je i svoj popularni fitness klub, koji danas uspješno vodi iz Italije, gdje se odlučila vratiti kako bi bila uz teško bolesnog oca isprativši ga u vječni život.
Razgovarala: Elma Zećo
Prije godinu dana odlučili ste da se vratite u Italiju. Kakav je osjećaj živjeti ponovo u svojoj domovini?
– Osjećaj je pomalo čudan, jer sam dugi niz godina živjela u Sarajevu, koje doživljam kao drugi grad po važnosti u mom životu. Povratak u rodni grad nosi sa sobom iste osjećaje koje sam imala kada sam došla da živim u Sarajevo. Tuga za nečim, ili nekim koga ostavljaš, i sreća zbog nečeg i nekog novog koga pronađeš.
Jeste li dugo razmišljali o ovoj odluci i koga ste njome najviše obradovali?
– Iskreno, nisam planirala povratak u Italiju. Međutim, kada se moj otac teško razbolio, nisam mnogo razmišljala o tome, nego sam spakovala preko 16 godina svog života u Sarajevu i stigla u Bari kako bih bila blizu porodice. Bez sumnje mogu reći da je osoba koju sam najviše obradovala upravo moj otac, koji je otišao u miru, jer je znao da ću se brinuti o svemu.
Koliku je promjenu u Vaš život donio povratak kući?
– Drastična promjena, definitivno. No, kao što reče Darwin: “Ne preživljavaju ni najjači ni najpametniji. Preživljavaju oni koji se najbolje prilagođavaju promjenama.” Prilagodila sam se situaciji koju nisam mogla promijeniti i odabrala najbolju stranu u svemu tome. Nije bilo lako niti jednostavno, ali promjene se trebaju prihvatiti kao sastavni dio života – bez obzira koje probleme nose sa sobom, ili čak prilike. Samo treba ići dalje.
Svojim poslovnim aktivnostima u Sarajevu, fitness centrom koji ste davno osnovali, bavite se i dalje – iz daljine, a dolazite također svakih nekoliko mjeseci. Da li Vam je naporno?
– Nimalo, obradujem se svaki put kada se vratim, kao da dolazim u svoj dom. Dočekaju me prijateljska lica, osjetim toplu dobrodošlicu. Drago mi je što živim u vrijeme socijalnih mreža i nove tehnologije zahvaljujući kojima daljina više nije problem. Sjećam se da sam nekad pisala pisma roditeljima, čuli smo se slabo, jer su telefonski pozivi za inostranstvo bili previsoki, a, naravno, tada nije bilo ni video poziva.
Kojim poslovima ste najviše okupirani u Italiji?
– Najviše sam okupirana svojim klubom. Također, u ulozi konsultanta sarađujem s dva fitness centra u Bariju, a dodatno pomažem, sarađujem s organizacijom za ljudska prava ONLUS.
Nedostaje li Vam nešto iz Sarajeva?
– Veoma mi nedostaje Sarajevo. Ne mogu reći da ima nešto posebno što mi nedostaje, nego mi nedostaje sve! Tamo je jedan dio mene, moj život, moje misli. Nekad mi se čini da mi je tijelo ovdje, a glava tamo.
Kada dođete, šta obično najprije uradite?
– Ostavljam kofer i pravac Lifestyle Club. Otvaranjem njegovih vrata, otvara se i moje srce. A onda pričam, pričam i opet pričam sa svima koje znam i koje ne znam. Ne mogu opisati ljubav koju osjećam prema mom timu, vježbačima i prijateljima. Ona je prevelika, jača od svega. Mnogo hodam i obilazim mjesta na kojima sam nekad stalno jela, pila kafu… Udišem punim plućima Sarajevo, grad koji mi je toliko davao, a i u isto vrijeme oduzimao, da se stvorio naš neraskidivi odnos.
Kako svojim talijanskim prijateljima opisujete BiH?
– Kažem im da je to jedna prelijepa zemlja, kao u Gospodaru prstenova – šume, planine, rijeke, vodopadi. Tu ljudi žive mirnije, ne tako užurbano kao u Italiji. Dobri su, pomalo tvrdoglavi, ali velikog srca. Tako različiti, a u isto vrijeme slični nama temperamentom. Narod koji je puno patio želi svom svojom snagom da gleda naprijed i da promijeni stvari. To je BiH, zemlja koja se treba posjetiti, poštovati i voljeti.
Trenirate li još uvijek s istim žarom?
– Kada sam saznala za oca, u potpunosti sam prestala trenirati sve do njegove smrti, ali i kasnije. Za mene je vježbanje više nego fizička vježba. Vježbanje znači radost, pozitivnu energiju, pshičku i fizičku snagu, što sam usmjeravala ka ocu i nije bilo prostora za vježbanje. Nakon njegove smrti osjećala sam praznom, sve oko mene je bilo kao da nema smisla. Ponosno mogu reći da sam ponovo krenula vježbati možda prije nekoliko mjeseci. Kao i drugi vježbači susrećem se sa svim problemima koji se mogu pojaviti kada ne vježbaš određeni period. Kreneš, pa staneš, malo ‘zabušavaš’, ali ne odustajem. Vježbanje mi je pomoglo da se vratim sebi, da vratim svoju snagu – ne baš u potpunosti, ali na dobrom sam putu, potom samopauzdanje i na kraju ono najbitnije – osjećaj uživanja u onome što sam voljela i što ću uvijek voljeti.
24. maja ste proslavili rođendan. O čemu u novijoj fazi života najviše maštate?
– Maštam da budem bolja osoba nego što sam sada, mudrija, mirnija, sretnija i ispunjena ljubavlju. Prije sam sanjarila o drugim stvarima – poslovnom uspjehu, putovanjima, ekonomskoj stabilnosti, ali sam shvatila da su takve stvari prolazne. Nekad imaš, nekad nemaš. Kada pronađeš sebe i radiš na sebi, to je nešto što te može realno obogatiti i o čemu nikada nećeš prestati maštati.
