Još kao djevojčica počela je graditi svoj odnos prema umjetnosti, najprije očarana svijetom muzike zbog čega počinje svirati violinu, no, mjuzikl Annie u kojem ostvaruje ulogu na kraju srednje škole iznjedrio je spoznaju da je upravo pozorište taj čarobni svijet u kojem će moći spojiti sve svoje ljubavi i talente.
Razgovarala: Elma Zećo
Fotografije: Almin Zrno
Danas se Hana Zrno ne sjeća šta je imala na umu tokom prvog profesionalnog glumačkog performansa, ali zna šta je osjećala – tremu, sreću te da je pronašla svoj poziv.
Još kao djevojčica počela je graditi svoj odnos prema umjetnosti, najprije očarana svijetom muzike zbog čega počinje svirati violinu, no, mjuzikl Annie u kojem ostvaruje ulogu na kraju srednje škole iznjedrio je spoznaju da je upravo pozorište taj čarobni svijet u kojem će moći spojiti sve svoje ljubavi i talente. Danas se Hana Zrno ne sjeća šta je imala na umu tokom prvog profesionalnog glumačkog performansa, ali zna šta je osjećala – tremu, sreću te da je pronašla svoj poziv.
Logično je bilo da će njena sljedeća stanica biti Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje se potrudila ostaviti zapaženi trag, pa je u akademskoj godini 2020./2021. proglašena najboljom studenticom.
Trenutno je publika može gledati na sceni Sarajevskog ratnog teatra u predstavi Svijet i sve u njemu, čija je rediteljica Selma Spahić, a na pomolu su i novi projekti.
Već ste imali priliku da sarađujete s cijenjenim rediteljima. Čiji pristup najviše rezonira s Vašim osjećajem za glumu?
– Ne mogu, zaista, nikog posebno izdvojiti. Radila sam s nekoliko reditelja, domaćih i stranih, i svako od njih me je na neki način osnažio i obogatio. Svaki proces je nova prilika za rast i napredak, tako da s ovom spoznajom pristupam svakoj predstavi. Od malih nogu sam učena da je svaka osoba koju upoznam prilika da naučim nešto novo. Stoga se trudim da od svakog reditelja upijem što više znanja i iskoristim zajedničko vrijeme da podignem svoje vještine na veću razinu. Volim da sarađujem s rediteljima koji pred mene stavljaju veliki izazov, nešto što mi se na početku procesa čini nedostižnim. Procesi, nove uloge, ljudi koje srećem, knjige koje čitam i način na koji moram kontinuirano da se nadograđujem kao glumica i čovjek, najveće su blagodati ovog posla i zato ga toliko volim.
Od koga ste naučili najviše glumačkih tehnika?
– S glumačkim tehnikama sam se, prirodno, počela susretati tokom studija. Svaki predmet koji smo izučavali donosio je novo saznanje i nove tehnike s kojima sam usavršavala postepeno svoje tehnike i svoj stil. Najzaslužniji za moje znanje o glumi i glumačkim tehnikama prije svega je moj profesor Admir Glamočak. S njim sam četiri godine izučavala razne glumačke tehnike, od samih početaka na kojima se proučava Konstantin Stanislavski, potom Antonin Artauad i Bertolt Brecht, a nakon toga na magistarskom studiju modernije tehnike profesora poput Ivane Chubbuk i Sanforda Meisnera.
Ko je u Vama uvijek budio divljenje?
– Nikada nisam imala konkretno uzora imenom i prezimenom. Smatram da su ljudi koje sam sretala na svom putu, i koje i dalje srećem, moji uzori i kolege na koje se ugledam. Uvijek me fascinira i inspiriše kada u nekom s kim radim prepoznam ljubav i veliku posvećenost poslu. To i mene motiviše, dajući mi vjetar u leđa, zato bih željela uvijek biti okružena ljudima koji će me inspirisati i podsticati da dajem više od sebe.
Trenutno radite na predstavi Cijedila sam cveklu u režiji Irene Popović-Dragović. Otkrijte nam nešto o liku kojeg tumačite.
– U Sarajevskom ratnom teatru u toku u probe za novu predstavu Cijedila sam cveklu, koja predstavlja autorski tekst dramaturginje Nejre Babić-Halvadžije. Prema njemu je rediteljica Irena Popović-Dragović zajedno s Jelenom Novak komponovala muziku, tako da predstavu postavljamo kao operski libreto. Cijedila sam cveklu posveta je svima onima koji su na bilo koji način bili suočeni s brigom o nekome ko je obolio od raka. Bit će to veoma važna i dirljiva predstava. Likovi u tekstu su majka i kćerka, nemamo klasičnu vrstu podjele, nego svi glumci u jednom trenutku igraju i majku i kćerku.
Kakve Vas priče kao glumicu osvajaju na prvu?
– Nesumnjivo su to tekstovi koji imaju moć da me opčine. Volim snažne, hrabre ženske likove, koji sa sobom donose, ili neku pometnju, ili promjenu.
Kako se nosite s pritiskom u industriji?
– Iskreno, ne osjećam veliki pritisak. Trudim se raditi svoj posao vrijedno i posvećeno. Ne razmišljam pretjerano o pritiscima.
Važno mi je samo da sam mirna sa sobom i da znam da sam u obavljanju bilo kojeg posla dala svoj maksimum.
“Volim snažne, hrabre ženske likove, koji sa sobom donose, ili neku pometnju, ili promjenu”
Među umjetnicima ste sreli svog životnog saputnika. Čime Vas je osvojio glumac Emir Fejzić?
– Emir me je osvojio svojom iskrenošću, ozbiljnošću, odlučnošću i vedrinom. Uz Emira ćete se uvijek osjećati sigurno, zabavit ćete se, nasmijat će vas do suza, ali i kada stvari postanu ozbiljne, on je osoba na koju možete računati bez pogovora.
Od malena se družite s violinom. Koliko je danas svirate?
– Nažalost, trenutno je rijetko sviram. Život me je odveo u nekom drugom smjeru, danas mnogo više pjevam, na što se, naravno, ne žalim. Muzika je u bilo kojem obliku veliki i svakodnevni dio mog života.
Postoji li uloga ili žanr koji biste voljeli istražiti u budućnosti?
– S obzirom na to da sam još mlada, nadam se da me očekuje mnogo raznolikih uloga, kako u teatru, tako i na filmu. Radujem se svakom liku, kojeg ću ‘sresti’ na tom putu (smijeh).
