Goran Milić: U idealnim godinama za rad

“Najviše volim kada mi neki klinci na ulici kažu: ‘Jeste li vi onaj što pravi emisije po svijetu, misli se na one dok sam radio na HRT-u, ili kada neki još mlađi dječak dobaci: ‘Alhemija, alhemija…”

Razgovarala: Elma Zećo

Foto: Edvin Kalić

Intervju smo radili baš kada se dugogodišnji novinar, urednik i direktor brojnih medijskih kuća, cijenjen širom bivše države, Goran Milić, danas savjetnik na Al Jazeeri Balkans, pripremao da se ovoga puta u potpunosti preseli u Zagreb iz Sarajeva. Već godinu dana nije direktor vijesti i programa na pomenutoj televiziji, ali je zato radio zanimljive serijale o Sloveniji i Kosovu. I nema govora o povlačenju iz profesionalnog života.

“Planiram napraviti projekat o usporedbi vremena komunizma i današnje demokratije. Mislim da će se ljudi oko toga dosta uzbuđivati i svađati.”

NA SVIM STRANAMA SVIJETA

Kako je Vaš otac bio diplomata, još kao dijete bili ste naviknuti da mijenjate životnu sredinu. Koja sve mjesta doživljavate kao svoj dom?

– Zagreb, Sarajevo, Beograd, naravno, poslije onoga što se u ratu dogodilo, Beograd mi je ponešto devalvirao, ali sam ipak tamo živio 20 godina, najvažniji dio mladosti, i mnogo je mjesta u tom gradu koja bude lijepa sjećanja. Kada bih morao izabrati grad da u njemu živim, to bi bio Split. Isto tako, da mi neko ponudi 20 miliona eura, koje ne mogu potrošiti do kraja života nikako, i kaže da moram živjeti u jednoj državi, rekao bih da uzme pare nazad. Osjećao bih se kao u zatvoru.

Šta će Vam uvijek biti prve asocijacije na Sarajevo?

– Uspomene iz rata. Dijelite sudbinu s ljudima, bojite se, ljudi vam pomažu i imate osjećaj da bi taj grad za vas učinio mnogo toga, a i jeste učinio. Što se tiče gostoprimstva, lakoće komuniciranja, zanimanja jednih za druge, Sarajevo je ispred drugih gradova.

Profesionalno ste bili na svim kontinentima. Pamtite li neku zemlju u kojoj ste s najvećim uživanjem radili na svom putopisu?

– Argentinu volim od srca, ali shvatio sam da je Australija uz Kanadu odraz najbolje kvalitete života. Dojmio me je spoj civiliziranosti i prirode. U Australiji postoji najviše otrovnica, paukova, hobotnica, zmija, pitaj Boga čega, na svijetu, međutim, posljednjih deset godina niko nije umro. Oni puste da otrovna zmija dođe u Sydney, dok s druge strane imaju uvijek spremnu medicinsku službu i dobro pripremljen narod za ovakve situacije. U Brisbaneu, za vrijeme poplava, kada je jedna majka idući kroz vodu dozivala svog sina da dođe k njoj, radoznalo sam upitao šta je dijete učinilo, a odgovor je glasio da nije dijete već krokodil. Poplava je donijela krokodila, koji sada može pojesti dijete. To su ti šokovi. Australijance krasi veliki patriotizam. Imaju milion rješenja, barem za sada, da se spriječi polarizacija društva na šačicu bogatih i većinu siromašnih. Tamo ko god radi ili ne radi, kada napuni 65 godina, ima penziju. Ako ima para, onda nema penziju. Ako nema, onda je ima. To je 1300 dolara. Varanje sistema se jako kažnjava i kontrolira. Shvatili su da se to ne isplati, dok je kod nas na Balkanu život sa sitnim prevarama uzbudljiv.

Kao iskusnom putniku, šta bi Vam danas bio još uvijek izazov?

–  Da se popnem na egipatsku piramidu. Peo sam se na meksičku piramidu i shvatio da je strašno sići. Nemaš takav osjećaj dok ideš prema vrhu, jer si nagnut naprijed i ne razmišljaš, ali kada kreneš nazad, dolje vidiš male ljude, ispred sebe uske stube, a moj broj cipela je 46. Ako bi pao, ne bih se do dna zaustavio.

Prednost starosti

“Lakše je kada čovjek stvara u godinama, nego mlađem čovjeku, koji se užasno boji greške i koji će popiti kritiku čak ako se i kamera pokvari, iako objektivno nije kriv. U starosti imate pravo na grešku, barem jednu, i onda vam se ona ne događa često. Kod mladih je drugačije. Stalno su na rubu žileta i nije im lako.”

VELIKI GUŠT

U novinarstvu ste preko 40 godina. Šta Vam je najteže padalo u karijeri?

–  Svaki put kada bi me etiketirali da imam neku namjeru, ili koncepciju, koja bi bila katastrofa za svijet, a da ti niko ne da šansu da objasniš. U tom trenutku je mobing, rulja je protiv tebe, možda se čak ta neka masa, koja te je ranije podupirala, sada okrenula protiv tebe. Ne znači uopće da si pogriješio, ili da, s druge strane, nisi napravio grešku kada je ljudi ne primijete, ili čak vole. No, najstresnije je kada mnogo ljudi misli da si nešto pogrešno uradio i to izražava lovom, nekada i nasilnim.

Koji uspjeh lično doživljavate kao najdraži?

–  Najviše volim kada mi neki klinci na ulici kažu: ‘Jeste li vi onaj što pravi emisije po svijetu, misli se na one dok sam radio na HRT-u, ili kada neki još mlađi dječak dobaci: ‘Alhemija, alhemija…” Ima i onih starih ljudi koji se sjećaju mog izvještavanja iz New Yorka prije 35 godina. ‘Kakav si ono bio, mršav, a vidi sada kakav si’, reći će neko od njih, što mi je veliki gušt.

A koji tip sagovornika Vam je najviše prijao?

– Neki srednji, ni ekstrovertni, ni samozatajni. Najviše volim obične ljude, posebno kada se opuste i zaborave na kameru, a uvijek me ugodno iznenadi neko za koga sam mislio da neće.

Kako se upisati u kategoriju najkvalitetnijih, imate li savjet za mlađe kolege?

– Veoma malo ljudi od početka pokaže svoj talenat, drugo, postoji odbor urednika koji misli da iskorak u TV formi, načinu kazivanja, nije primjeren mladom čovjeku. ‘Došao je s ulice i sad pravi neke kadrove, najave, koji se ne prave’, obično su komentari. Stoga novinar treba kad-tad u nekom intervjuu, izvještaju, koji urednik ne može skratiti, cenzurirati, ako ide uživo, ili u novinama kada ga nema, napraviti nešto u što čvrsto vjeruje i za što ima dokaze, ali što podiže buru. Rasplet je sljedeći: ili će biti suspendiran, ili će biti novinar godine.

Sada kada imate više vremena za sebe, kojim aktivnostima ispunjavate slobodno vrijeme?

– Za kompjuterom sjedim do otprilike dva, tri sata popodne, a onda odlazim u kvartovski kafić. U Zagrebu je to Dante, a u Sarajevu Sami na Kovačićima. Birajući kafić, gledam da je dovoljno veliki, da postoji 100, 150 ljudi koji tu gravitiraju. Onda analiziram kako im ide. U Samiju sam šest godina, čujem ko je osiromašio, ko je dobro prošao, kome se rodilo dijete, ko se razveo…, tačno vidiš jednu socijalnu sliku ljudi, jer tu dolaze i vodoinstalater i čovjek iz državne uprave. Sada dominira obična raja, veoma zanimljiva. Svako ima svoju povijest. To volim.

Imate li neostvarenu profesionalnu želju?

–  Ona je uvijek neostvarena s nekom ličnošću koju bi sada svi htjeli intervjuirati, naprimjer, da sjedneš i pričaš s Putinom sat vremena, a može i s Trumpom.

Prijedlozi za turiste

“Ko dođe u BiH, trebao bi posjetiti Neum, tekiju na Buni, Međugorje, Kravice, Neretvu, koja je najljepša rijeka u BiH, Jajce sa njegovim ludim spomenicima, vidjeti Sarajevo i sve njegove znamenitosti, otići kod Gojka, na Boračko jezero, slapove Une…, ali Neretva je the best, ona ima sve boje i sve tajne. Također, na potezu iz glavnog grada prema Drini nalazi se Jankovićev hotel. Taj čovjek je živio 40 godina u Njemačkoj i sav svoj novac uložio u hotel napravljen uz cestu s najljepšom zelenom travom koju sam vidio u BiH. Vani su tri platoa za goste, jedan gdje se pije kafa s pogledom na kanjon Drine, drugi gdje se jede, te treći uz samu rijeku gdje se može konzumirati piće. Radom nije bio zadovoljan. Iznenadio sam se kada je na moj upit koliko bi koštalo noćenje za 12 ljudi s doručkom, rekao 60 EUR sve zajedno. Preporučujem ga, da čovjeka izvadimo. Od poslovnih čuda koje vrijedi vidjeti je tvornica FEAL iz Širokog Brijega, gdje se prave i dijelovi za Bentley. Nestvarno je šta je uspio napraviti Jozo Bogdan.